A A A

Čečava se prvi put u pisanim izvorima spominje 1323. godine u Povelji bana Stjepana i brata mu Vladislava (Kotromanići), kojom oni nagrađuju kneza Grgura Stipanovića, dajući mu u baštinu pet sela u tadašnjoj oblasti Usora: „prvo, Čeč'vu, druga Hr'stuš, Tretije Unenovšići Uskrš', D. Volović', e, Modrič' za njegovu virnu službu". Navodno, knez Grgur je bio otpremljen ispred bosanske vlastele da od „burskog" (biće: ugarskog) kralja dovede zaručnicu banu Stefanu.

Jedna legenda iz čečavskog kraja može se dovesti u vezu sa ovim istorijskim izvorom. U zaseoku Plane, istočno od brda Grualj (543 m), nalazi se nešto niži vis koji narod zove Kraljičino brdo (na nekim vojnim kartama stoji: Kraljičino guvno). Vis Kraljičino brdo danas su njive i kućište Nikifora Jotanovića. Sjeveroistočnom stranom opasuje ga šuma pa je očigledno vrh brda nekada iskrčen. Na njemu je raskrsnica starih karavanskih puteva koji se račvaju na četiri strane: Stupljanski put za Stupu i Osredak, put preko Miladića brda za Čečavu, Popovski put za Kulaše i put preko Grualja za G. Vijačane i Šnjegotinu. Sa brda puca vidik na sve strane. Kažu da se za dobre vidljivosti vidio plamen rafinerijske baklje u Brodu.

Prema predanju na tom visu je u davna vremena dočekana bosanska kraljica sa svatovima. Sveštenik Stojan Stanković ovako je zabilježio priču o Kraljičinom guvnu u Ljetopisu parohije čečavske: „Čitao sam u nekom časopisu (sad se ne sjećam kojem) sledeće:

Kad se ženio Ban, poslao je svog vojvodu (valjda Grgura) da mu dovede „nevjestu" a kao protuuslugu za to dao mu je „na uživanje" selo Čečavu u oblasti Usorskoj. Uživalac Čečave (valjda Grgur) pozvao je Banicu (po narodnom: Kraljicu) u goste te je naredio da se na najvišem visu u Čečavi isiječe šuma u obliku guvna (armana) da sa tog mjesta Banica vidi svoju banovinu. Po imenu „Kraljica" to mjesto se nazva „Kraljičino guvno" — a sa njega se vidi sve do Save. Lijevo i desno otvara se jedan an horizont dokle god oči vide.

Sveštenik Stanković ne pominje kraljičino ime. U pričama mještana spominje se „kraljica Jerina". Zna se da je ban Stjepan 1323. godine sklopio brak sa Jelisavetom, kćerkom Kujevskog vojvode Kazimira, koja je bila rođaka ugarske kraljice Stefanije i živjela na njenom dvoru. Prilikom prolaska njenih svatova iz Ugarske za Bosnu sasvim je moguće da je kraljica, idući najkraćim putem, stigla i na pomenuto brdo.

Kada je i kako Čečava dobila ime početkom 14. vijeka, nije pouzdano objašnjeno. Istorijski period od početka 14. do početka 19. vijeka ostaje nerasvijetljen. Na području Čečave nema pisanih tragova civilizacije u tom periodu. Vjeruje se da je krajem 17. vijeka (tačnije 1690. godine) u periodu velike seobe Srba pred najezdom Turaka i stanovništvo Čečave krenulo na sjever. Postoje provjereni istorijski podaci da je narod usorskog kraja te godine preselio na područje današnje Slavonije. Tako su kaluđeri manastira Stuplje i Liplje dospjeli 1691. godine u manastir Orahovicu kod Slavonske Požege. Postoji mišljenje da su kaluđeri iz manastira Stuplje, idući preko Komušanskih brda, došli u Čečavu (Javorovu), gdje su se sastali sa kaluđerima iz Liplja, koji su u Čečavu došli preko Šnjegotine, odakle su zajedno preko Krnjina i dalje niz tok Ukrine, kraj Detlaka, gdje je takođe bio manastir, izbili na Savu i prešli u Slavoniju. Sa njima je po svoj prilici otišlo i stanovništvo Čečave. To potvrđuje činjenica da se kod Slavonske Požege, na obroncima Psunja, i danas nalaze srpska sela Čečavac i Čečavski Vučjak. Dio stanovništva iz Čečave ostao je prilikom seobe na desnoj obali Save kod Broda, gdje i danas postoje porodice sa prezimenom „Čečavac". Arheolog Đuro Basler tvrdi da su ove porodice porijeklom iz sela Čečave kod Teslića. Dr Milenko S. Filipović u svom putopisnom bilježenju iz 1938. godine spominje selo Čečavci u naselju Grk kod Bosanskog Broda, što potvrđuje tezu o raseljavanju Čečave usled ratnih stradanja.


Da li su se neke porodice Čečavaca vratile u 18. vijeku na stara ognjišta ili su selo naselili novi prognanici i bjegunci, teško je reći. Imajući u vidu način i uslove života u to vrijeme teško je pretpostaviti da su postojali ozbiljni razlozi za vraćanje.
U nazivu sela postoji korijen ilirsko — arbanaške riječi „Čeč", koji znači tjesnac — klanac, uzak prolaz. I danas u Čečavi postoji više lokaliteta koji nose naziv „klanac" pa je najvjerovatnije selo tako i dobilo ime.
Pouzdani podaci o životu na prostorima Čečave datiraju od dolaska u selo sveštenika Stojana Stankovića zvanog „Špica" početkom 19. vijeka. Nije tačno utvrđeno kada je pop Stojan došao u Čečavu ali je na jednom nadgrobnom krstu ostao trag da je „posvećen za jereja godine 1828. juna 29." Jedini pisani dokument koji sadrži podatke o Čečavi u 19. vijeku i početkom 20. vijeka jeste „Ljetopis parohije Čečavske", čije je pisanje započeo potomak iz njegove loze sveštenik Stojan Đ. Stanković 1933. godine. Njegovo svjedočenje daje dragocjene podatke o duhovnom razvoju sela kroz čitav jedan vijek.