A A A

Istorijski zapisi sa naših prostora

Active ImageStari Čečavci još pamte specijalitete kuhinje njihovih baka. Ta jela niko više ne sprema. Njihova jednostavnost mlade danas podsjeća na siromaštvo predaka pa se još samo u priči poneko prisjeti „kako je to nekada bilo".

Verige: Duži lanac sa kukom na jednom i alkom na drugom kraju. Alka se stavlja na motku zvanu „verižnjača", koja se fiksira obično pod krovom iznad ognjišta. Tako se lanac može pomjerati verižnjačom nad ognjište i smicati sa ognjišta. Na kuku se stavljao kotlić, obično bakarni, u kome se kuvalo.

Najstarije kuće koje se pamte bile su brvnare, srezivane od hrastovih balvana sa visokim krovom na dvije vode, pokrivane cijepanom hrastovom daskom zvanom šindra. NJih su zamijenile riglovane kuće sa konstrukcijom od tesane drvene građe. Gradile su se tako što se na čvrst temelj (obično kamen) nanosili posjeci četvrtasto otesan hrastov balvan. Na njih su se ugrađivali vertikalni, takođe tesani, stubovi zvani dirjeci. Broj dirjeka zavisio je od veličine kuće. Na dirjeke su ugrađivane vjenčanice. Tako je kostur kuće bio je čvrsto vezan. Po vjenčanicama su se stavljale grede na koje je išla krovna konstrukcija od rogova. Preko rogova su horizontalno išle živoke i po njima daska zvana šindra. Na krovu se ostavljao otvor za dim zvani baca. Između dirjeka stavljao se nalog od tesane daske.

Istoriju sela opjevali su samouki narodni pjesnici iz Čečave. Oglašavali su se obično uz neke godišnjice i u trenucima nadošlih emotivnih osjećanja. Najvičniji desetoračkom stihu bio je Bogdan (Đorđe) Perić. On je sa nevjerovatnom lakoćom umio da opjeva najobičnije zgode iz života svojih sugrađana. Pjesme je govorio „iz glave", i nije ih nigdje zapisivao. Opjevao je zgode i nezgode ljudi koji su gradili šumsku prugu, zgode i nezgode koje su se dešavale uz rakijske kotlove, na perušanjima, slavama i prilikom elektrifikacije sela...

Svako mjesto, a valjda i svako vrijeme imaju obilježene ljude po kojima se pamte. Nekad su to talentom obdareni a češće prirodom obilježeni ljudi. Za prve se stidljivo čuje i oni po pravilu mladi odlaze u svijet i usidre se negdje daleko od zavičaja. Ovi drugi ostaju i traju svoj ljudski vijek po diktatu svoje nesrećne sudbine. Dok žive predmet su razbibrige, obijesnog uveseljavanja, šegačenja c sprdnje, manje saučešća i sažaljenja. Umiru samo jednom: sa biološkom smrću. Niko ih ne oplakuje i ne pominje. NJihove krstače vrijeme brzo izvali, a humke zarastu u korov.