Potomci Stanojevića pamte predanje po kome su Stanojevići u Čečavu došli iz okoline Dervente. Prezime nose po doseljeniku Stanoju. U okolini Dervente nema Stanojevića, pa su vjerovatno ranije nosili drugo prezime.
Najstariji zapis o broju stanovnika Čečave datira iz vremena podizanja prve crkve (1865). U to vrijeme Čečava ima 144 kuće i 1200 duša. Prema Prvom šematizmu pravoslavne srpske mitropolije Banjalučko-Bihaćke za 1901. godinu Čečava ima: domova 191, duša 1479, muških 782, ženskih 697, bračnih parova: a) složnih 262, b) divljih 2; rođenih 47, umrlih 34, vjenčanih 12. Godine 1933. u Čečavi je 311 kuća i 2129 duša. Prema popisu iz 1992. godine u Čečavi je bilo 691 domaćinstvo sa 2494 stanovnika. Od toga pravoslavnih 2457, katolika 27, musliman 1 i 59 izjašnjenih kao „ostali". Tri porodice katolika (Karaule, Ćosići i Kalemi) žive u Stupama.Većina mještana priča kako su im preci porijeklom Hercegovci ali su mahom svi došli iz okolnih krajeva. Malo ko nešto više zna o svojoj lozi. Doktor Milenko S. Filipović u navedenom zapisu piše: „Među današnjim stanovnicima Čečave susrele su se dve naseljeničke struje: Hercegovci i doseljenici iz susjednih planinskih krajeva na jugu i zapadu".Prema turskom popisu tešanjske nahije iz 1528—30. godine u više od pola sela nahije živjelo je filurcijsko vlaško stanovništvo. Čečava se navodi kao čisto vlaško selo koje je plaćalo samo filuriju. Vlasi iz ovog vremena su posebna skupina koju čine maglajski Vlasi i vlaška sela Trepča, Čečava, Bijelo Bučje i Brič. Zna se da je vlaški knez bio Antol sin Radivojev i da mu je sjedište bilo u selu Trepča. Primućur podređen trepčanskom knezu u Čečavi zvao se Olivir.
Čečava je brdsko-planinsko selo razbijenog tipa. Veliko prostranstvo sela oivičeno je sa tri strane šum-skim kompleksom Javorove i Čavke. Razbacane kuće smještene su uz potoke i u blizini neiskrčenih šuma (gajeva). Njihovim grupisanjem po odvojenim lokalitetima nastali su zaseoci. Nekada su se zaseoci zvali „palanka", što je zabilježeno kao karakteristika samo krajeva oko Ukrine. U srednjoj Bosni i u pravim dinarskim krajevima naseljena mjesta su zvali mahala ili selo. Zaseoci su nastajali razbijanjem i dijeljenjem jedne ili više porodica. Tako pojedini zaseoci nose imena većinskih porodica koje ih naseljavaju. Etimologija naziva zaselaka koji nisu vezani za poro-dice izvodi se od nekog karakterističnog obilježja ili samog položaja lokaliteta.
