Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Čečava s okolicom – 1887. god. (2. dio)

 Još ima blizu sadašnje crkve čečavske jedna visoravan, koja se zove Crkvina. Tu je, kažu, bila crkva, ali se ne zna danas, niti ima ikakova zida, — možda je bila drvena; priča narod, da su je Turci, kad su došli u ove zemlje, porobili i zapalili. Kažu, da je bila u njoj jedna čudotvorna ikona, i da je ikona prenesena ili otišla sama u neki manastir u Slavoniju. Na istom mjestu kopali su ljudi u staro vrijeme jer su mislili da ima novaca; i našli su jednu okruglu kamenu ploču, izrađenu i otesanu, a to je bilo kolo, što je na sred crkve, i razbili su ga misleći da su u njemu pare zalivene. Komadi od njega i sad stoje na istom mjestu. Nađena je i jedna ikonica od mjedi (pirimča), mala kolik dlan. U selu Rastuši, blizu Čečave, ima mjesto, koje se zove Crkva; i tu, kažu, da je crkva bila, i nalazili su ljudi kandila, čiraka, što kakvih sitnih stvari i jedan malen krst od srme.

Kažu, da je bila zidana crkva, pa je od toga kamena nekakav Turčin Rnjić bio načinio kulu, ali je i ona ostala pusta, pak su je seljani iz sela Rastuše razvalili i od nje kamen odnijeli, te pozidali magaze u kućama. I sada se zna, gdje je bila ta kulina, pa ima i sad dosta kamena otesana, a taj je kamen većinom sve bijeli ljutac mramor. Ima blizu te Crkvine čuvena velika pećina Rastuška, u koju bi moglo stati pet hiljada svijeta; možeš po njoj hodati čitav dan a nigdje kraja ne bi našao.  Mnogo po njoj ima sokakova i rasputnica, da čovjek zađe, nikad ne bi znao izaći. Koji pođe po njoj hodati, mora po čitavu torbu luča ponijeti, a još više žere vatre, da može zapaliti luč ili svijeću, jer puše neki vjetar pa utrne svijeću. Za to se malo ko i usuđuje po njoj hodati. Kazuju, koji su u nju daleko išli, da ima po njoj mnogo kojekakvih tragova od čizama i kundura, a ima i zna se, da su kola tuda išla. Narod priča, da tu stanuju vile i kad bude pred kakov pomor ljudski, da se tu čuje škripa kola i vikanje na volove. U tu su se pećinu krili hajduci, kad im je prijetila kakva opasnost; i bivali su u njoj po više vremena a po neki su tu i zimovali. Narod priča, da je u tu pećinu unišla krava, i za njom vo bak, pa da je čak poslije izišla s teletom u Ozrenu, jer ima i tamo taka ista pećina.
Narod što živi u ovom kraju, većinom je zdrav i krepak; ima dosta staraca, koji su upamtili kad je išao Kulin kapetan na Karađorđa i na Srbiju ratovati. Ima u selu dosta staraca, koji znadu kad je bila kuga, i koji su od nje bolovali. Pripovijedaju, kako su Krajišnici silni bili i zulume činili ovdašnjem narodu; kako su se hvalili kad su išli na „Raca," da će, kad se otud vrate, dovesti sobom dosta roblja i plijena i da će Raca sve do jednog pobiti. A kad su se otud vraćali bez pljačke govorili su: „ej moja rajo, nije ono Rac, već gore nego Moskov; vala, gdje nanišani, ne promaša već obara." Ovdašnja su sela bila na putu Krajišnicima, kad su išli na Srbiju, i toga vremena dosta je narod muke i zuluma podnio krijući mal i čeljad po šumama jer kad dođe vojska kojoj kući, sav bi mal poklali i sve odnijeli i porobili. Ništa se nije smjelo progovoriti protiv toga, jer onoga vremena otišla bi prije glava čovjeku, nego pijetlu.
Ovdašnji narod govori južnim narječijem kao i svuda po Bosni, kao : đevojka, dijete, vjera, — a ima dosta turskih riječi . Odijelo gotove po najviše ima od lana i konoplje; žene predu i tkaju, pa od toga beza prave košulje i gaće. Za stajaće košulje kupuju pamuk; većinom vezu poprsje i rukave svilom, mafezom crvenim i čivitnim. Muški nose crvene šalove, koje kupuju, a ima ih više, što nose fesove . Ima i sada po gdjekoji starac, koji nosi veliku krivnu kapu, i oko nje crni šal, ali sad malo, a u staro su vrijeme svi tako nosili. Na prsima nose od mavi čohe džemadane, đečerme i fermane, izvezene gajtanima; mrke gunjeve od sukna, većinom našarane crvenim gajtanom; a crne i bijele čakšire od sukna. Na nogama šarene čarape od vune, koje sobom pletu. Ženske nose dugačku košulju od lana ili pamuka mnogo navezene; na glavi žene imaju krpu od beza, optračenu crvenim musulom i po njoj oko glave prikvačaju novce, stare cvancike, krstaše i druge stare sitne parice. Ispod vrata po prsima nose đerdane od novaca; nose dugačke crne i bijele zubune od suknje, načinjene crvenim gajtanima i čohom. Nose šarene pregače, koje same izrađuju od vune; djevojke nose na glavi fesove, neke i kite s parama, a neke onako sasvim proste bez para. Na nogama imaju šarene čarape ali različite od muških, i opanke, koji se prave u Tešnju i kojima kažu: pletenjaci.
Najobičnija je ovdje hrana narodu od domaćega žita ova: hljeb šeničan i kukuruzov; od bijeloga mrsa: sir, skorup, mlijeko, maslo; od toga mrsa gotove cicvaru, puru, skrob juhu, kajganu, kolačiće; kuhaju pite od šenična brašna; prave od kukuruzova brašna presnac i tijopeku. Načine od kukuruzova brašna krupno samljevenog bungur jagle. Zimi se najviše hrane svinjsknm suhim mesom i slaninom; kuhaju je s kiselim kupusom, a kad je post, hrane se najviše grahom, kupusom, krumpirom, repom, rodakvom, lukom crnim i bijelim, paprikom i kiselim krastavicama.
Kuće su većinom od hrastovih greda; u staro su vrijeme bile slabe i male, ali od skora prave se veće, u njima ima po jedna ili dvije sobe. Pokrivene su hrastovom daskom na ićkat ili pod pošavak. Daske su ukovane tvrdo gvozdenim klincima. Kod kuća ima još dosta zgradica, naročito gdje je viša zadruga, jer koji je god oženjen, ima za se svoj kiljer, gdje spava i drži svoju opremu i haljine. Tamo, gdje ima u kući pet ili šest oženjenih, ima toliko isto kiljera osim drugih zgradica.
Narod je ovdje sav sve sam Srbin pravoslavne vjere; nema ni jednog ni Muhamedovca ni katolika. Narod je pobožan, ali vjeruje u mnoge gatke; kad koga zaboli, kaže da je nagrajisao, ili mu je drugi ugatao, ili svetac naudio. Trči na mah tražiti pomoći kod gatara; vjeruje u zapise, piše amajlije; pa se na smrt razboli, opet misli, da mu je neko učaratao, pa troši pare u besposlicu. Drži se starih običaja, ne trpi ni od koga savjeta, spominje staro vrijeme kako je dobro bilo i kako su godine dobro rađale, a kako je bio mali danak; gata o velikim praznncima, kakva će godina biti, dobra ili rđava: kad na Božić pada snijeg, biće rodna godina; kad je na Božić magla, rodiće žir; kad je na Božić jugovo ili kiša, izdaće godina; kad je o Krstovu, o Bogojavljenju i o svetom Savi studen i led, biće rodna godina; kad je u oči svetog Trifona oblačno, rodiće kruške i jabuke; tad svu noć međed igra, veseli se, što će imati dovoljno voća i hrane, — a kad je vedro, ne izlazi iz babure, već tuguje što će izdati voće. Kad je lijepo na Todorovu Subotu, prvu časnog posta, biće lijepo vrijeme o svima godovima preko cijele godine; kad na veliki petak kiša pada, biće kišna godina. Kad na Đurđev-dan kiša pada, izdaće godina.
Dobre su vrline u ovdašnjeg naroda, što je postojan u vjeri, prostodušan, povjerljiv, veseo, druževan i gostoljubiv. Prije je bilo mnogo više imućnih i vrijednih gazda, no sad ih malo ima. Najviši uzrok, što svijet opada i siromaši jest dioba; mnoge se zadruge razdjeljuju, ali ima i danas još prilično zadruga, u jednoj kući po 30 i po 20 čeljadi. U kojoj je kući manje od 10, tu ne mogu živiti od siromaštine. Ljeti rado idu crkvi a prilično i zimi. U ljeto su viši zborovi, gdje dolazi mnoštvo svijeta; najveći je zbor na Malu Gospojinu, tada dolazi iz tri kotara na zbor ljudi i može ih se sastati po dvije, tri hiljade duša. Tu se vesele, pjevaju, igraju, mladići se bacaju kamena, skaču skoka junačkog, momci zagledaju djevojke, a djevojke momke, i tu se begenišu. Tu su još ovi zborovi : na sv. Savu, na Mučenike, na Cvijeti i na Spasov-dan; tad našaju Litiju po poljani. Dalje, na Jovanj-dan ljetni i na Preobraženje. O ovim praznicima najviše je svijeta kod crkve na Čečavi ; ali sve zborove nadmašuje zbor o Maloj Gospojini jer je tada hram crkve. I još o drugim osim ovih pomenutih praznika dolazi prilično svijeta na molitvu. Kada iziđu iz crkve, piju oko mehandžije i oko kavedžije kafu i rakiju, a guslar pjeva uz gusle. Ako koga zapitaš: „koje si vjere ? što si ?" Svaki će ti odgovoriti : „ja sam Srbin, srpske vjere." Ne zna kazati: ja sam Srbin pravoslavne vjere, nego srpske. Toliko ovdašnji narod svoju srpsku narodnost čuva i uvažava i s vjerom je sjedinjuje.
(Nastaviće se)
 

Autor: Jevrem Stanković

Tekst objavljen 16.01.1887. godine u časopisu "Bosanska vila"

 

 

0 Comments

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.