Sjecam se skoro svakog zaseoka od Strazbenice do Radnje, od Ukrinice do Rastuske pecine,starog cire, prve crne Volge po prasnjavom putu, skolskih kina a o fudbalu i nekadasnjim igrankama da i ne govorim.Cecavskog zbora za 4.Juli,Ukrnskoj poilini i Rastuskog zbora u Septembru. Nije tad bilo ni sekti ni drogiranja, a ne sjecam se ni nacionalizma bilo koje vrste. Sad u dijaspori u tudjem gradu pokusavam da „ zivim kao sav normalan svijet„ a ipak mi nedostaje ono malo seoske idile o kojoj mnogi pricaju i pisu. Nije to vapaj i nekakav zal za mladoscu, bolje reci u pitanju je nedostatak onog balansa prirodnog i iskrenog, gdje imamo i malo para i malo muzike, malo pjesme i igre a rada poprilicno. Ovako smo se i razisli i otudjili, zaboravljajuci i svoj jezik i kulturu. Nismo mozda ni mi sami krivi, ni politicari valjda ne znaju bolje i sve to ide samo od sebe a vrijeme ide najbrze. Prolazi brze nego sto bi se iko od nas nadao tome. Kako bih samo zelio da mladi mogu da ostaju na svojoj djedovini, da na njoj budu srecni i da ne budu zrtve posasti sektastva, narkomanije i razvrata svake vrste po tudjim gradovima i zemljama. Da na kraju pozdravim sve Cecavce, Rastusane i Ukrincanine, da im pozelim da budu srecni u svom zavicaju u nadi da ce vremenom i standard biti bolji i samim tim da razloga za njihov eventualni odlazak nece biti. Nedjo.