Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Kalemegdanski vitez iz Teslića

Najkrupnija ljudina Teslića i okoline je Dušan Marković, visok preko dva metra, a težak 190 kilograma, a što je najvažnije, nije debeo, kako bi to narod rekao.

Da ga se čovjek uplaši kada ga vidi, a kada s njim progovori koju riječ, Dušan će mu odmah i bez pitanja ući u dušu, kao dobričina satkana od najosjećajnijih niti. Ovaj četrdesetosmogodišnji pravni zastupnik šumarije "Borja" iz Teslića jedan je od rijetkih ljudi koje je Viteško društvo "Svibor" iz Srbije proglasilo kalemegdanskim vitezom. A to je velika čast koja se ukazuje za čojstvo i junaštvo.

 

U mladosti se bavio raznim sportovina, bacanjem kugle, navlačenjem konopca i povlačenjem kamiona od petnaestak tona, u čemu je bio među prvim, odnosno najjačim ljudima iz bivše Jugoslavije.

Poznat je i kao veliki gurman, ali i najbolji majstor u cijelom kraju u kuvanju raznih specijaliteta domaće kuhinje.

 

Active Image– Nema toga ko je probao moj kotlić, čorbu, roštilj, sač, i druge đakonije našeg kraja, a da nije rekao da je to najbolje što je do tada jeo. A ja uživam kada vidim da su ljudi zadovoljni, pa ih pitam kada ću opet imati priliku da im nešto novo, a jedinstveno po ukusu, dam da probaju. Veliki sam veseljak i melem za svačiju dušu, volim da ljudima činim dobro, a svjestan sam da je dobra sve manje, nažalost – kaže Dušan, koga bi mnogi rado nazvali silni, po caru imenjaku.

A silan je i po tome što je s braćom kumovao temeljima crkve u Očaušu, što je od prvog do zadnjeg dana stajao na braniku otadžbine, kada je njen opstanak bio ugrožen.

U kolektivu, gdje ova grdosija od čovjeka radi, puni su hvale za njega i nezamjenljiv je predsjednik sindikalne organizacije. Kažu da mu je borba za radnika uvijek na prvom mjestu. Svake godine, na šumarskim igrama, on svojom snagom donosi pobjedu u navlačenju konopca, a teške su to borbe, jer su i ostali šumari jaki i vješti u toj staroj disciplini.

 

– Nema mi ništa draže nego kada nekom mogu učiniti nešto što će ga bar za tren učiniti sretnim. Uvijek ću se sjećati kako su me za vrijeme ovog nesretnog rata povlačili s linije u šumariju da se pobrinem da borci dobiju drva, a opet da ni šuma ne strada. Uđu u šumariju umorni i nervozni borci, a poslije kada se dogovorimo i kažem da oko drva brigu ne brinu, izađu sa osmijehom na licu, ni sada ne znam ko je bio sretniji, ili oni ili ja, što sam im brigu sa glave skinuo – priča Dušan.

Sa suprugom Žaklinom odgaja sinove Stefana, Nemanju i Despota, kao da su Nemanjići. Uči ih da je važno biti dobar čovjek, ne griješiti se od ljude, a uvijek i svagda im dobra činiti.

Najstariji, Stefan, u Novom Sadu je student prava i košarkaš a na njegovoj fizičkoj pripremi radi poznati Petar Čelik, čeličeći volju u njemu. Ostala dvojica sinova su još pod budnim okom brižnih roditelja.

– Teška su vremena, ali to nije razlog da čovjek čovjeku postane vuk. Treba se držati one narodne mudrosti "čovjek se na čovjeka naslanja, a drvo na drvo" – poručuje Marković.

(Fokus)

 

 

 

0 Comments

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.