Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Maksim Đekić – jedina ljudska sudbina

Maksim Đekić je bio sin Gojčina Tomića. Rodio se 1893. godine. Kao bistro seosko dijete, po preporuci popa Jevrema, upućen je na školovanje u Suboticu, kao „Privrednikov" pitomac. Izabran mu je obućarski zanat koji uči u zanatskoj školi u Subotici. Obućarski ispit polagao je u Pešti. Nakon toga bio je kalfa u Puli dvije godine, odakle biva pozvan u austrugarsku vojsku i kao obučeni artiljerac upućen na Drinsko ratište. Pamti se da je pričao kako je pravio sabotaže na topovima, stavljajući u čaure eksploziv koji je potpaljivao u cijevi, zbog čega je pod sumnjom prekomandovan u odjeljenje veze. Sa Drinskog fronta prebačen je na front u Italiju gde je, kopajući rovove, bio zarobljen od Italijana. U zarobljeništvu je dočekao kraj rata i pojavio se jednog dana u Čečavi u neobičnim italijanskim visokim muškim čizmama koje je poslije toga držao na zidu kuće.

Iz Čečave odlazi u Teslić da bi se posvetio zanatu i počinje da radi kao obućar zajedno sa školskim drugom Stevom Božićem. Stanovao je na Lipiću, u kući Jovanovića. Ne zna se pouzdano zašto napušta Teslić i svog prijatelja nakon dvije godine. Obreo se u Čečavi negdje 1923. i otvorio obućarsku radnju u prostoru bivše trgovine Milinka Jotanovića, koju uzima u zakup. Privremeno koristi kuću Mirka Stankovića Špice ispod škole, a kasnije pravi sebi kuću nasuprot Peulića, na crkvenom zemljištu. Kuća je bila neobičnog izgleda, sa elementima austrougarskog stila, sa stazom od tucane cigle, vinovomlozom iznad prilaznog puta, uređenim cvijetnjakom i pčelinjakom nedaleko od kuće.Za obućarsku radnju nabavio je kalupe i mašinu „singericu". Sam je pravio cipele od kože u više modela. Pamte se njegove „šimike" i američke „bakandže". Kožu je nabavljao u Prnjavoru i Borovu. Kažu da je govorio njemački i nešto slabije maćarski.Početkom rata zajedno sa Novakom Prodićem radi na pripremanju ustanka. Pričaju da su mu iz Banje Luke dolazili Rade Ličina, Mile Trkulja, Idriz Maslo i Nikola Karanović. Branislav Braco Petković, komesar Čečavske čete, zapisao je u svojim sjećanjima da ga je Novak Pivašević po dolasku u Čečavu odmah doveo u kuću Maksima Đekića i rekao: „Braco, na Maksima se možeš osloniti u svako doba." Za Maksimovu kćerku Nevenu kažu da je bila napredna djevojka, pod očevim uticajem. Kćerka Nevena otišla je sa Trećom krajiškom brigadom i iz rata izašla kao kapetan.Godine 1943. kuća mu nestaje u požaru. Ni danas se ne zna ko je i zašto zapalio kuću. Sa zgarišta Maksim sa djecom odlazi u Prnjavor, gdje pristupa Prnjavorskom odredu. Umire od tifusa 9. maja 1943. godine u Korićanima. Sahranjen je bez obilježja u šumi gdje ga je pokosila bolest. Poslije rata kosti su mu prenesene u zajedničku grobnicu. Mještani koji su prenosili posmrtne ostatke sjećaju se leša sa crvenim kožnim kajišom.Iza Maksima ostalo je petoro djece: Nevena (1923), Jelena (1926), Čedo (1928), Radmila (1931) i Miron (1934). Danas su svi živi.O porijeklu porodice Đekić nema pouzdanih podataka. Postoji predanje da potiču iz Crne Gore i to predjela uz rijeku Lim. Odatle bježe u Dalmaciju pod najezdom Turaka. Iz Dalmacije prelaze Dinaru i dolaze u Donji Lapac gdje ubijaju turskog bega i bježe u srednju Bosnu, u okolinu Travnika. Odatle dolaze u Čečavu na lokalitet Stanojevića. Jedan od predaka toliko se odao piću da je raskućio imanje, pa je ostatak porodice prešao na mjesto gdje danas žive Đekići.Sa sigurnošću se može prihvatiti tvrdnja da su Đekići prvobitno naseljavali područje Stanojevića, jer se i danas sahranjuju u groblju Stanojevića. Kod Maksima Đekića radio je kao kalfa Dušan Tomić (Rajana) iz Prilepa. U Čečavi danas žive porodice: Mirka, Boška, Nove, Vida, Petra pokojnog Sretka, pokojnog Radivoja Đekića.

0 Comments

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.