Narodno stvaralaštvo

Active Image

NARODNE IGRE – Narodne igre su u Čečavi poslednjih godina gotovo nestale. Rijetki su skupovi na kojima se povede kolo i zapjeva neka od starih pjesama. Stariji naraštaji se rijetko okupljaju, a mladi su potpuno izgubili vezu sa folklornom tradicijom. Sa prestankom rada Kulturno-umjetničkog društva prestalo je i interesovanje mladih za izvorni folklor.
 Sve do kraja šezdesetih godina Čečava je bila poznata po narodnim igrama koje su se razlikovale od igara susjednih krajeva. One su uglavnom bile donesene iz Srbije. Po mišljenju etnologa koji su se bavili proučavanjem folklora teslićkog kraja sve igre nose karakter igara panonske koreografske oblasti.

 

U Čečavi su se najčešće igrali Bruđa, Kukunješće, Cigankuša, Macino kolo, Đačko kolo, Četverac i Žikino kolo. Bruđa je bila početna igra i sastojala se iz dva dijela: prvi je uz domaću pjesmu, sa laganim koračanjem u jednom smjeru, a drugi uz svirku sa živahnim igranjem (cupkavim, treskavim). Sve igre se izvode uz pratnju svirača na tamburi ili violini (ponekad oba instrumenta zajedno). Rijetko se igralo uz svirku dvojnice (svirale) ili frule. Kolo bi počinjao tamburaš sa svirkom. Oko njega bi se igrači hvatali za ruke da bi se na kraju krug zatvorio oko svirača. Novi igrači su ulazili u kolo tako što su  prekidali kolo, hvatajući se do onih uz koje su željeli da igraju. Tamburaš bi hodao u krugu kola, prilazeći čas jednoj čas drugoj strani. Pjevalo se u samom kolu, nakon prestanka igre i prelaska na običan hod. Obično je poslije svake igre dolazila pjesma. Pjevalo se uvijek u duetu uz često natpjevavanje mladića i djevojaka.

 

Po koreografskom sastavu igre su jednostavnije tehni-ke, u niskim koracima, koji su nekad kao dokoraci, i privlačenjem druge noge, kao koraci sa dvostrukim cupkanjem petama nakon privlačenja, nekad kao trokoraci, kratki (u mjestu ili u malom kretanju), nekad kao polutrčeći, elastični ili kombinovani sa poskočnim koracima, sa odizanjem slobodne noge nisko u vazduhu. Uz korake su nekad vidni talasi — vibracije tijelom, uslovljeni te-hnikom koraka, uz opušteno držanje tijela, pa su ponekad sitni, nekad osrednji. Sve su vedrog stila. U oduševljenom igranju i većoj razigranosti kolovođe ponekad drugi igrači podvriskuju i time pojačavaju intenzitet igranja i ostalih u kolu.

 

 

BEĆARSKE PJESME – Bećarima su Čečavci zvali momke stasale za ženidbu koji su se na masovnim okupljanjima isticali stasom, pjesmom i glasom. Oni su noću obilazili prela, stizali u susjedna sela, bili neumorni u igri i pjesmi i zapinjali za oko mnogim djevojkama. NJihove pjesme su šaljive dosjetke na teme iz svakodnevnog života. Smišljali su ih sami u slobodno vrijeme ili su jednostavno isplivale u trenucima nadahnuća. Svaki zaselak imao je svoj pjevački bećarski tandem pa su se često puta natpjevavali, dokazujući tako svoje stvaralačke i glasovne mogućnosti. U tim natpjevavanjima sijevnula bi ponekad i neka žaoka u vidu aluzije na račun druge strane i eto povoda za odmjeravanje snage. Ovakva junačenja bila su sve do šesdesetih godina sastavni dio seoskog folklora. Gotovo da nije bilo narodnog zbora i igranke na kojima nije bilo tuče između bećarskih grupa. Tukli su se Rečani i Stanojevići, Plančani sa Gajčanima, Lokvari sa Rečanima… Lomilo se kolje na ogradama, tuklo kamenjem, razbijele o glavu šargije. Ponekad je znao da sijevne nož. Običaj je bio da se tuča započinje prekidanjem kola i razbijanjem šargije. Narod bi se tada sklonio ukraj, a na igralište utrčavali razu-zdani mladići željni borbe. Bitka se završavala bježa-nijom slabijih i kolo sa pjesmom se nastavljalo kao da ništa nije bilo. Batine su se dugo pamtile i bile povod za nove bitke.

 

Djevojački pjesnički izraz vezivao se isključivo za ljubav i ljubavne poruke („Dođi dragi…", „Volim diku…"). Rijetko bi se našle slobodnije djevojke da odgovore bećarima:

Ko je mene volio malenu, otiš'o je za goru zelenu.

LJub' me, diko, još me nije niko, samo nana kad sam bila mala.

Jaranice, tvoj me lola voli, mene voli, tebe srce boli.

Dođi, dragi, dođi moja plisko, pa ćeš dobit' ono što si isko.

  Bećarsko pjesničko stvaralaštvo je tematski obimnije, slobodnije i vedrije. Parabole duhovitog i jezgrovitog iskaza kriju iskričav duh i uspijevaju da nasmiju do suza.

 

0 Comments

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.