Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Otišle vile s Ukrine

Na rijeci Ukrini, od njenog izvora do ušća u Savu, nekada je bilo 36 vodenica.

Sve one su radile, a posla je bilo toliko da se na mljevenje žita čekalo danima. Danas je knjiga pala na svega dvije vodenice. Jedna se na devetom kilometru puta Prnjavor – Kulaši, gdje na lijevoj obali rijeke Ukrine decenijama živi vodeničar Neđo Gajić. Mlin mu je i dom, jer je uz mlin izgradio kuću i prateće objekte, ali i mjesto gdje oni koji dođu da samelju žito ili putnici namjernici mogu da sjednu i odmore se uz muziku vodenice i žubor rijeke.

– Zaljubio sam se u Ukrinu i sve njene ljepote. Ovdje sam kao sedmogodišnji dječak sa ocem došao 1947. godine. Ostao sam vjeran rijeci do današnjeg dana. To je veza koju niko ne može prekinuti – priča Gajić.

 

Neđo je uvijek u društvu, jer ljudi uvijek prolaze ili dolaze.

– Dolaze ovdje brojni gosti. Stižu sa svih strana. Dođu na nekoliko minuta, a ostanu po cijeli dan – kaže Gajić.

On je uredio prostranu terasu nad rijekom, odmah iznad velikog vodenog točka. Tu je još jedan prostor za goste, pečenjara, klupe pod vinovom lozom, čamci za goste i uvijek vedro raspoloženje za posjetioce.

Neki gosti požele da im Neđo ispeče kukuruzu. Nikom ništa ne naplaćuje. Stekao je mnoge prijatelje, koji mu se uvijek vraćaju.

Život ljudi je oduvijek bio vezan za rijeku. Jednostavno čovjek nije mogao bez vode i rijeke. Mlinovi na rijekama su davali život. Strašne priče o vukodlacima i lijepe priče o vilama, koje su dolazila u vodenice, dugo ostaju u pamćenju.

Takve priče pamti i Milovan Stević, koji danas ne dozvoljava da u zaborav padne druga vodenica na Ukrini. Milovan je, poslije smrti oca, nastavio da radi i održava vodenicu u Drijenu, kod Dervente.

Priča kako je još kao dječačic sa ocem ostajao u vodenici. Volio je da sluša priče o lijepim vilama koje su noću dolazile u mlin da bi se nahranile brašnom s paučine.

Tako bi, pomalo u zanosu, a pomalo u strahu, brzo zaspao i jedva čekao da svane jutro.

– Priče o vukodlacima i vilama su do te mjere bile uvjerljive da su se ljudi plašili da poslije zalaska sunca odlaze u vodenice – priča Stević, naglašavajući da vjerovatno zbog toga vodenice nikada nisu bile na meti lopova.

Oduvijek su mlinari bili hrabri ljudi, jer se nisu plašili da prespavaju u vodenicama.

Stević priča da je mlin naslijedio od oca i da će ga održavati dok je živ. Poslije njega najvjerovatnije će i ova vodenica doživjeti sudbinu ostalih vodenica na Ukrini.

On priča kako su mu najčešći gosti ribari.

– Ima i onih koji požele da jedu hljeb od brašna samljevenog na vodenici. Dolaze ljudi i da kupe brašno. Kažu da nema slađeg hljeba od onog koji je spravljen od vodeničkog brašna – priča Stević.

Kazuje da je ova vodenica mnogo puta iznova građena, jer se znalo dešavati da voda nadođe, pa odnese vodenicu.

Ljeti je Ukrina, pored Stevićevog mlina, prepuna kupača, pa ovaj vodeničar nikad nije sam. Nada se da će možda baš neko od tih kupača poželjeti da održava vodenicu i poslije njega.

Boro Teofilović – Fokus

0 Comments

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.