Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Porodica Stanković

Stankovići su jedina porodica o čijem porijeklu pos-toji pisani trag od dolaska u Čečavu. Sveštenik Stojan (Đorđe) Stanković sačinio je Ljetopis parohije Čečavske, čiji originalni primjerak čuva Dejan Pejičić. Ljetopis je po svoj prilici zasnovan na sličnim pisanim izvorima prethodnika svešteničke loze Stankovića. Znalački pi-san, Ljetopis sadrži mnoštvo dragocjenih podataka o razvoju sela i životu njihovih žitelja.

Najstariji predak Stankovića u Čečavi je sveštenik Stojan Stanković (u jednom zapisu iz 1856. godine stoji Stojković). Nije poznato odakle je došao ni kada je rođen. Potomci pamte da nikada nikom nije pričao o svom porijeklu. Po jednima, došao je iz Pojezine, a po drugima iz okoline Trebinja u Hercegovini.12 Dr Milenko S. Filipović piše da su Stankovići došli u Čečavu iz Osinje a starinom su iz Hercegovine.12 Po predanju najstarijih Stankovića, njihovo porijeklo je najvjerovatnije iz Her-cegovine ili sjeverne Crne Gore.

Pop Stojan je imao dva sina: Miću i Stevana i tri kćerke: Maricu, Stanu i Savku. Stevan je imao četvoro djece: Đorđu, Jevrema, Konstantina i Jevrosima. Mićo je imao samo sina Mirka.

Đorđo je imao sina Stojana i Dušana.

Jevremova djeca su: Zorka i Savka. Zorka se udala za Milinka Jotanovića, a Savka u Radnju.

 

Konstantin je imao dva sina: Veljka i Bogdana. Veljko se zamonašio i dobio monaško ime Vasilije. Bogdan je imao sinove Koju, Nenada i Nemanju.

Bogdan Stanković kao vojnik prvog konjičkog puka 1921. u Vršcu 

 
 

Jevrosim nije imao potomaka.

Mićin sin Mirko imao je sinove: Stojana, Jeftu, Novu, Svetislava, Neđu, Milana i Dojčina.

Danas u Čečavi žive Kojo i Neđo Stanković

JEVREM STANKOVIĆ: Rođen je 7. marta 1855. godine. Svršio je prvi razred Banjalučke bogoslovije. Rukopoložen je za sveštenika decembra 1890. godine od strane mitropolita Đorđa Nikolajevića u Sarajevu. Nastavljač je duhovnog pregalaštva svog djeda i otac srpske škole u Čečavi. Odan svešteničkoj službi, Jevrem Stanković ni-jednog trenutka nije zaboravljao rad na prosvjećivanju i školovanju svojih parohijana. Jevrem je osnivač škole u Čečavi i prvi njen učitelj. Zapisano je da je škola otvorena 1882. godine i da je Jevrem u njoj učio đake čitanju, pisanju, crkvenom pojanju i istoriji. Kasnije, uz pomoć učitelja, osniva Diletantsku družinu, koja priređuje priredbe i zabave u razne humane svrhe. Osnovao je crkvenu i školsku biblioteku i čitaonicu. Bio je član Matice srpske i redovno je primao nova izdanja ove izdavačke kuće. Imao je ličnu biblioteku sa urednom evidencijom knjiga. Nada Laušević i danas ima knjige Matice srpske na kojima piše: „Knjižnica Jevrema Stankovića". Učio je svoje parohijane izgradnji kuća i zgrada, sađenju i kalemljenju voća i štednji. Prvi je sagradio ambar u kojem se čuvalo žito i hrana, a iz koga je u proljeće dijelio pomoć siromašnima. Na petnaestom kilometru pruge sagradioje javni bunar koji se zvao „Popova voda". Prvi je u Čečavi imao gramofon i radio. Kćerki Zorici kupio je 1909. godine violinu i usnu harmoniku. Bio je prijatelj sa Vasom Pelagićem i Petrom Kočićem. Savo Škarić ga u svom listu „Zembilj" spominje riječima: „Srpsko šljeme, Stanković Jevreme, duhovniče iz sela Čečave".
Za svoj kulturno-prosvjetni rad dobio je više vrije-dnih priznanja: diplomu Matice srpske u Novom Sadu br. 2848. od 29. 12. 1906. godine, diplomu Srpskog prosvjetno-kulturnog društva „Prosvjeta" od jula mjeseca 1906. godi-ne, diplomu Učiteljskog udruženja br. 6. od 4. 8. 1906. godine, Orden knjaza Danila, kojim ga je 1910. godine odlikovao I kralj Crne Gore i diplomu Srpske književne
 
zadruge, koja mu je dodijeljena 30. 4. 1911. godine kao članu dobrotvoru.
Jevrem Stanković je bio veoma zapažen u pokretu Srba za crkvenoškolsku samoupravu. Kalajev režim u BiH radi ostvarivanja hegemonističke politike dvora, uspio je da uvede dominaciju svjetovne vlasti u Dabrobosanskoj episkopiji. Sveštenici koji su izrasli iz naroda i dobro znali njegove patnje i njegov položaj, nastoje da očuvaju crkveno-školsku samoupravu i stalno pružaju otpor Ka-lajevom režimu. U Arhivu BiH u Sarajevu sačuvana su tri pisma — žalbe o stvarnom položaju crkve i škole (Arhiv BiH: Zbirka „Autonomna borba Srba", fasc. XI, omot 12). Sačuvana je i originalna žalba Crkveno-školske opštine Čečava, upućena direktno Caru, kojom se traži da se na mjesto Banjalučko-bihaćkog mitropolita izabere Konstantin Čović, katiheta na Gimnaziji u Banjoj Luci.13
Rad sveštenika prvo je regulisan odlukom Sinoda, od 24. jula 1890. godine, o osnivanju Banjalučko-bihaćke eparhije koju je car odobrio 14. januara 1900. godine. Benjamin Kalaj nije uslišio zahtjev sveštenika za izbor Konstan-tina Čovića već je predložio caru izbor na ovo mjesto Evgenija Leticu, tadašnjeg sekretara Konzitorija u Temišvaru. Poslije Kalajeve smrti (1903) njegov nasljednik Stevan Burjan 1905. godine je odobrio Pravoslavnu-crkvenu prosvjetnu upravu.

Znajući za ovakav rad Jevrema Stankovića, austrijske vlasti ga početkom rata 1914. godine hapse i interniraju u zatvor u Arad. U zatočeništvu Jevrem Stanković ostaje sve do 1916. godine, kada je pušten kao teško bolestan i star. Umire ubrzo po dolasku kući 11. maja 1916. godine. Njegovo ime danas nosi osnovna škola u Čečavi, a ispred crkve mu je podignuta skromna bista.
13 Božo Madžar: Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, IRO „Veselin Masleša", Sarajevo, 1982, str. 268—270.
 

Jevrem Stanković je lično poznavao crnogorskog kneza Nikolu. Lično ga je posjetio i na dar dobio šest pehara za crno vino od venecijanskog stakla. Danas je sačuvan samo jedan pehar i nalazi se kod Nade Jotanović—Laušević.
Jevrem nije bio zarobljenik vjere. Razumio je težinu ljudskog života i iznad svega cijenio rad i čestitost. Sveto Prodić mi je pričao da je njegovog djeda Simu natjerao da na drugi dan Božića sije pšenicu. Desilo se da je poslije oranja pao veliki snijeg koji je trajao sve do Božića, zbog čega se oranje nije moglo zasijati. Uoči Božića je dunula jugovina i snijeg iskopnio pa kad se Simo na Božić požalio popu Jevremu da mu je njiva ostala nezasijana, ovaj mu je naredio da sutra mora sijati.
ZORKA STANKOVIĆ: Kćerka popa Jevrema. Rođena 1893. godine. Majka joj Petra umire na porođaju. Nju i sestru čuvala je i podizala Jevremova snaha Đurđija (žena Konstantinova). Osnovnu školu završava u Čečavi i otac je upisuje u Višu djevojačku školu u Sarajevu. Smještena je u Konvikt Kola srpskih sestara u Radićevoj ulici (kasnije Internat srednje tehničke škole). Godine 1908. otac je upisuje u Preparandiju u Somboru, najstariju učiteljsku školu na Balkanu. Nakon tri godine i sve jače mađarizacije u Vojvodini otac je prebacuje na Preparandiju u Sremske Karlovce, gdje završava učiteljsku školu u petogodišnjem trajanju. U školi je dobro savladala francuski i njemački jezik i naučila da svira na više instrumenata.
Kao učiteljica prvo radi u Pribiniću, od 1914, a zatim 1918. godine dolazi u Čečavu gdje radi neprekidno do tragične smrti.
U Čečavi se udaje za Milinka Jotanovića i s njim stiče šestoro djece: Vukašina, Miru, Vladu, Branislava, Vukicu i Nadu. Vukašin umire mlad bez potomstva. Kćerka Mira umire od tifusa 1943. godine u Korićanima, a Vukica je ubijena sa majkom kao 14-godišnja djevojčica 1944. godine. Tijela su im pronađena u blizini potoka.

Sample Image
Đačka uspomena iz Sremskih Karlovaca: Zorka Jotanović (sjedi na zemlji druga s lijeva) 
 
Lužnica, između Crkvina i Orašja. Pouzdano se zna da su ubistva izvršili domaći četnici. Ubijene su na svirep način, ali nikad nije pouzdano utvrđeno ko je od četnika izvršio ovo svirepo ubistvo. Nekoliko ljudi mi je povje-rilo da je ubistvo izvršio Stojan Stokić.

STOJAN STANKOVIĆ: Sin Đorđe. Rođen u Čečavi 16. aprila 1899. godine. Bogosloviju završio u Prizrenu. Rukopoložen za sveštenika 2. avgusta 1924. godine u Banjoj Luci od mitropolita banjalučkog Vasilija. Za sveštenika upućen u škole u Sremskim Karlovcima zbog dobrog glasa i sluha za pojanje.
Iz bogoslovije je istjeran kao član Mlade Bosne. Mobilisan je u austrijsku vojsku kao sedamnaestogodišnjak.

Dvije godine proveo je na italijanskom frontu u Pijavi. Po završetku rata vraća se u Prizren i završava bogosloviju.
Godine 1924. ženi se Radojkom Kosorić (tetka Pere Kosorića), rodom sa Sokoca. S njom stiče petoro djece: Dobrilu (1925-1955), Kosaru (1927), Momčila (1930), Ve-selina (1932), i Zdravku (1934).

 

Sample Image
Iz porodičnog albuma: Sveštenik Stojan Stanković sa suprugom
Radojkom i djecom: Dobrilom, Kosarom, Zdravkom, Momčilom (levo) i
Veselinom (desno)
 

Nastavio je svijetlu tradiciju Stankovića. Uredno je vodio Ljetopis parohije Čečavske. Nabavlja i podiže zvonik na crkvi u Čečavi. Organizuje izgradnju mosta na Ukrini između Rastuše i Čečave i puta od Donje do Gornje Čečave. Radi u Sokolskom društvu.
Godine 1938. pozvan da služi liturgiju u Sabornoj crkvi svetog Marka u Beogradu.
 
Sa izbijanjem P. svjetskog rata ustaše ga sa porodicom 1941. godine odvode u logor Caprag kod Siska. Na intervenciju Međunarodnog crvenog krsta i Vlade Milana Nedića iz logora biva interniran u Srbiju. U logoru je bio dva mjeseca među 6.500 zatočenih Srba. Njegovo hapšenje su izvršile ustaše iz Teslića. Djeca su mu odvedena sa njive Dejana Pejičića, gdje su kopala kukuruz. Svima im je rečeno da se spreme i krenu za pet minuta. Odvedeni su na voz na petnaesti kilometar, i u Tesliću bili zatvoreni pet dana u zgradi nekadašnje Gimnazije. U Capragu su smje-šteni u barake bivše austrougarske vojske. Stojan je određen da organizuje rad vodara — zatočenika koji su logoraše snabdijevali vodom sa Kupe. Iz logora su željeznič-kim transportom otpremljeni u Beograd, a iz Beograda u Aranđelovac, zatim Čačak, da bi prezimili u Koštunićima i Brajićima, pod Suvoborom. U selu su smješteni u kuću seljaka Radovana Damjanovića koji je u to vrijeme imao tri sina u zarobljeništvu. U selu Koštunići bora-vi do 1942. godine, kada prelazi sa porodicom u selo Breznu kod Takova. Tu mu je dodijeljena jedna stara kuća u kojoj je živio dvije godine sa svojom porodicom i porodicom Slovenca Ivana Kirbiša iz Starše kod Ptuja.
Poslije oslobođenja Beograda i Novog Sada seli se u mjesto Futog u Vojvodini. Tu dobija kuću odbjeglog Nijemca sa imanjem. U Futogu boravi dvije godine, a potom donosi odluku da se vrati u Čečavu, govoreći da ne želi „graditi sreću na tuđoj muci". U Čečavi obnavlja spaljenu kuću i imanje.
Godine 1951. optužen je za neuspjeh kolektivizacije u Čečavi. Nikome nije želio ispričati ko ga je optužio i prijavio vlastima i šta je bila stvarna optužba. Nekoliko ljudi mi je reklo da su to učinili Čečavci i njemu bliski ljudi. Shvatio sam da se zna ko je to učinio i pretpostavljam da su ti ljudi još u životu i da zbog toga niko ne želi da kaže njihova imena.

Pop Stojan je odveden u Tuzlu gdje je u zatvoru proveo dvije godine. Po tvrdnjama njegovih najbližih, javnog suđenja nije bilo i ne postoji presuda o izricanju kazne zatvora. Stojanova supruga Radojka pisala je mnogim ljudima molbe za oslobađanje supruga. Pero Kosorić joj je rekao da on lično ništa ne može pomoći (i sam je bio u nekoj vrsti nemilosti), ali joj jepreporučio da se napiše molba koju će potpisati svi mještani Čečave i da se ta molba direktno pošalje Titu. Radojka je to ispričala Sveti Prodiću i on joj je dao nekoliko primjeraka trgovačkog papira koji je „išpartao" Dušan Krunić, te preporučio da prvo ode članovima Crkvenog odbora a zatim vjernicima i ostalim mještanima da se potpišu. Prema njegovoj priči niko od popu bliskih ljudi nije se htio potpisati, pa se nakon toga prvi potpisao on, a tek poslije njega oko trista mještana. Tvrdi da je nakon ove molbe pop Stojan pušten.

O popu Stojanu su mi redom pričali sa mnogo hvale i poštovanja. Čovjek koji je razumio ljude i njihov život nezasluženo je izdržavao ovozemaljsku kaznu krivicom ljudi kojima je činio dobro. I njegova ćerka Kosara, stu-dent tehnologije, istovremeno je bila zatočena dve godine na Golom Otoku.

 
 Izvor: "Čečava" autora Branka Perića, za Informativni portal ustupio autor.

 

0 Comments

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.