Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Zaboravljeni ljudi

Svako mjesto, a valjda i svako vrijeme imaju obilježene ljude po kojima se pamte. Nekad su to talentom obdareni a češće prirodom obilježeni ljudi. Za prve se stidljivo čuje i oni po pravilu mladi odlaze u svijet i usidre se negdje daleko od zavičaja. Ovi drugi ostaju i traju svoj ljudski vijek po diktatu svoje nesrećne sudbine. Dok žive predmet su razbibrige, obijesnog uveseljavanja, šegačenja c sprdnje, manje saučešća i sažaljenja. Umiru samo jednom: sa biološkom smrću. Niko ih ne oplakuje i ne pominje. NJihove krstače vrijeme brzo izvali, a humke zarastu u korov.

KUZMAN TALAMBAU šumi zvanoj Brezici u Kruševici (zaselak Petkovići), daleko od naselja, živio je svoj samotnjački život Kuzman Miljanović. Zvali su ga Talamba. NJegove drvene kolibe na krčevini u blizini šume vrijeme je odavno srušilo. Od kućišta zaraslog u šumu i šikaru ostao je samo naziv krčevine Talambište.Pamti se da Kuzman Talamba nije podnosio nikog. Bio je uvrnut i osoran. Smetalo mu je prisustvo ljudi, a pogo-tovo njihove riječi i postupci. Kažu da je podnosio samo dvojicu ljudi: Jakova i Svetozara Perića. Jedino je kod njih navraćao i jedino su oni smjeli da dođu njemu. Ne zna se šta ih je vezivalo.
 

Kuzman Talamba je u šumi Kruševica cijelog života čuvao svinje i od toga živio.

BOŽO MAŠOBožo Dević, nazvan je Mašo po majci koju su zvali Mašinica po njenoj pušačkoj strasti. Kažu da je pušila lulu toliko strasno da se nije odvajala od naprave od kovanog željeza zvane maše, kojom se uzimao žar sa ognjišta i pripaljivala lula.Majka se po smrti muža udala za Lazara Đekića i dovela sa sobom dva sina: LJubu i Božu. Živjeli su u kući koju je Lazar sagradio na Luci koju su mu dali Perići sa lijeve strane ušća potoka Kosinac u Malu Ukrinu.Božo se kao mladić odmetnuo od kuće, hodajući besciljno po selu. Išao je iz zaseoka u zaselak, od kuće do kuće, zadržavajući se među ljudima okupljenim oko posla ili nekim drugim važnim povodom. Stizao je svakome na slavu, na vjenčanja i na sahrane. Nije moglo proći nikakvo okupljanje bez Maše.
O svetkovinama je rado priman. Bio je predmet zadirkivanja i sprdnje. Igru je prihvatao neko vrijeme, ali je brzo shvatao da je predmet izrugivanja i podsmijeha, pa bi se žestoko razgoropadio i branio se najvulgarnijim psovkama u kojima su se nalazili živi i mrtvi, najbliži i najdalji rođaci. Žestio se do plača i jauka i spasavajući svoju ljudsku čast znao je da demonstrativno napusti mjesto i društvo, zaobilazeći ubuduće domaćina koji ga nije zaštitio.Sa starošću postajao je sve nervozniji i nezgrapniji. Nije više imao snage da se suprotstavlja snagom i štapom. Prvo su to osjetila djeca pa su ga sačekivala pored puta, zadirkivala ga na razne načine, idući za njim stotinjak metara, na rastojanju koje ga je činilo posve nemoćnim. Bacala su za njim grudve snijega zimi, klipove i kamenje leti, prepadala ga iz sumraka na razne načine. Izbezumljen od bijesa znao je leći nasred puta i derati se iz sveg glasa istovremeno psujući sve od reda. Znao je svakom djetetu ime oca, majke i svih srodnika i svi su uz psovku bili pomenuti.
LJudima iz partije znao je da skreše Maršala, bogomoljcima krsnu slavu. Znao je naglas da kaže sve ono što su drugi šaputali: ko je čije kopile, ko je šta ukrao i ko je od koje bolesti umro. To mu je bilo najefikasnije oružje i svi su se čudili kako je do takvih podataka dolazio i kako ih je pamtio.U poodmakloj starosti, kada je ekonomski i kulturni napredak sela uzeo maha i kada je nestalo ognjišta, kačara i sobica, znao je reći da za njega više nema života. Govorio je da još samo može prenoćiti kod Dušana Tešića i Milinka Tomića.
 

Kada su Čečavci vidjeli da Božina starost postaje teška i da može biti tragična, smjestili su ga u starački dom u Travniku, gdje je i umro.

0 Comments

Још нема коментара

Оставите коментар

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.