Brđanski točak

Iz dubine brda hladna voda teče,
kraj toga izvora sjedih svako veče.

Da idem po vodu to mi bilo milo,
sa ovog izvora cijelo selo pilo.

A točak k'o točak drveni je bio,
koliko je samo vode ispratio?

Pored točka uvijek pričale se šale,
dok natoči voda u ampere male.

Čekajući vodu pratili nas svici,
nosili smo vodu i na obranici.

Izvor još postoji hladnom vodom lije,
nestalo je sela, nema ko da pije.

Bio si nam spas kad' bila je suša,
koliko si žednih napojio duša.

Kad umor savlada od rada u polju,
tvoje kapi osvježe i vrate nam volju.

Ti i sada tečeš hladna kao prije,
nestalo je sela nema ko da pije.

Niko da ti svrati da umije lice,
otišao narod, nestale i ptice.

Ostala je sjeta na vremena neka,
možda ovaj izvor drugi narod čeka.

Zarasta u korov u svojoj samoći,
i sa zebnjom čeka da li će ko doći.

Tvoje kapi bistre, čiste kao suze,
pitaju se same, ko nam selo uze?

Gdje nestaše djeca, kuda narod ode?
Niko da navrati da natoči vode...

Autor Milivoj Tomić