Lične priče i pogledi na svijet
Ova kolumna Milovana Perića donosi duhovitu i pomalo ironičnu uspomenu iz srednjoškolskih dana, kada je strogi profesor nametao neobična pravila o izgledu učenika. Kao vid protesta, autor i drug se šišaju „na nulu“, što izaziva neočekivane posljedice – od loše ocjene do društvenih neugodnosti, pa čak i reakcije okoline i medija. Priča kroz humor pokazuje kako mala pobuna može imati veći lični i društveni odjek nego što se očekivalo.
Neke greške prođu brzo, a neke ostanu u čovjeku cijeli život. U ovoj kolumni Milovan Perić piše o svom drugom i posljednjem pijanstvu, o ljudima koji su mu tada pomogli i o osjećaju stida i krivice koji ga nikada nije sasvim napustio.
Učitelj Mirko Petković me je učio u trećem i četvrtom razredu osnovne škole, 1978. i 1979. godine. To je bilo vrijeme kada je batina još uvijek važila za vaspitnu mjeru, a strah za sredstvo discipline. U takvom vremenu pojavio se on – mlad, tek svršeni učitelj, koji je odslužio vojni rok i došao u naše selo Čečavu sa nekom novom, tihom pedagogijom.
U školskom dvorištu, tamo gdje bi trebalo da rastu drugarstva, često raste nešto drugo – osjećaj nadmoći, gruba riječ, guranje, podsmijeh. A ponekad i sistemsko, ponavljano maltretiranje.
Režim slavi rusku mRNA terapiju kao „revoluciju“, iako u Rusiji tek ulazi u prvu fazu ispitivanja – fazu u kojoj se ispituje bezbjednost, a ne uspjeh. Istovremeno, u RS građani ne primaju čak ni dokazane HPV vakcine, Fond je prazan, a Vlada traži način da javnim novcem finansira ono što bi u svakoj uređenoj zemlji plaćali proizvođači. Ovo je priča o zdravstvu koje služi politici, a ne ljudima.
U svojim kolumnama Milovan Perić nas vodi u prošla vremena, u djetinjstvo i mladost pune uspomena, nestašluka i pouka. U ovom nastavku on nas vraća u jesen 1971. godine, u vrijeme kada je prvi put imao neočekivani susret s alkoholom.
Sa svojstvenom iskrenošću i dozom humora, autor opisuje školske dane, drugare, prve komšije, i jedan dan koji će dugo pamtiti. Ovo je priča o odrastanju, o granicama koje mladi tek otkrivaju, i o sreći što neke lekcije u životu preživimo da bismo ih mogli ispričati.
Ne znam kako su drugi ljudi počinjali pušiti – nisam nikad o tome ni s kim pričao. Pretpostavljam da je većina ljudi počela kao i ja – još u djetinjstvu, tajno, da ne saznaju roditelji. I motivacija je vjerovatno kod većine slična kao što je bila kod mene – praviš se važan, imitiraš odrasle ili nekog idola, ili nešto slično tome. A evo kako je to išlo kod mene…
Prenosim iskustva nastavnika i roditelja o devijacijama obrazovnog sistema u našim osnovnim školama, gdje politika, umjesto da ostane van učionica, sve više oblikuje živote djece. Imena su izmijenjena kako bi se zaštitio identitet osoba koje se spominju.