Čečava i svijet u očima jednog naučnika: Razgovor sa Milovanom Perićem

Danas razgovaramo sa jednim od najistaknutijih naučnika iz našeg kraja, profesorom Milovanom Perićem, koji je ostvario izvanrednu međunarodnu karijeru u oblasti mašinstva. Rođen 1957. godine u Čečavi, profesor Perić je kroz predani rad postao globalno priznati stručnjak u kompjuterskoj dinamici fluida. Nakon studija u Sarajevu i doktorata na Imperial College-u u Londonu, predavao je na univerzitetima u Njemačkoj i stekao zavidnu reputaciju. Iako je imao samo d‌jelimične saradnje sa Bosnom i Hercegovinom, profesor Perić je izrazio želju za jačanjem veza sa rodnim krajem. U ovom intervjuu saznaćemo više o njegovom putu i izazovima. Takođe, najavljujemo i buduće tekstove koje će profesor Perić objavljivati na našem portalu.

Jedne prilike, govoreći za medije, pričali ste o svom putu od male siromašne sredine u BiH do vrhunske svjetske karijere u oblasti mašinstva. Kakva je bila ta mala siromašna sredina u kojoj ste rasli, čuvali ovce i školovali se? 
– Kakve je se sjećate? 
– Kakvu je vidite danas?

Mnogo toga što sam doživljavao prije 60 godina danas zvuči romantično i sjećanja bude osjećaje sreće i zahvalnosti. Iz neke druge perspektive to bi vjerovatno izgledalo drugačije…

Sa današnje tačke gledišta bili smo siromašni – malo toga se kupovalo, uglavnom se živjelo od onoga što smo sami proizvodili. Sjećam se da sam se kao dijete od nekih 5 – 6 godina jako radovao kad bi otac išao u Teslić i na povratku donio hljeb iz pekare. Mi smo jeli kukuruzu i pogaču, od svog kukuruza i svoje pšenice, koje smo mljeli u mlinu na rijeci (četvrtkom je bio naš red), a bili smo željni „somuna“ od bijelog brašna. Danas kupujem samo proizvode od cijelog zrna, bijeli hljeb jedem izuzetno rijetko, i sretan sam što sam kao dijete jeo zdravu hranu…

Igračke smo pravili sami – roditelji nam nisu nikad kupili nikakvu igračku. Radovali smo se kad bi ljeti došao u posjetu stric Velibor iz Doboja, ili stric Petar iz Zenice: oni bi uvijek donijeli loptu na naduvavanje i to je za nas bilo nešto posebno, beskrajna radost… Od oca sam dobijao napuhani mjehur kad se uhranjeni krmak zakolje krajem novembra. Danas i to vidim kao sretnu okolnost – izmišljajući igre i praveći sami sebi igračke provodili smo vrijeme kreativnije nego d‌jeca koja danas satima bulje u mobitel.

Moj zadatak je od sedme godine bio da čuvam ovce. Jedino smo za vrijeme raspusta išli u šumu, gd‌je su se čuvala i goveda i ovce, i tada sam se družio sa drugom d‌jecom iz sela. Skupljali smo se i igrali fudbal na jednoj poljani pored Crne Rijeke, i d‌ječaci i d‌jevojčice. Znalo se desiti da se zaigramo i kasno pođemo tražiti stoku, pa je do mraka ne nađemo. Par puta sam morao s baterijskom lampom nazad u šumu da tražim ovce – roditelji su se plašili da bi ih medvjed mogao poklati (to se par puta i desilo dok sam ja bio u srednjoj školi i na fakultetu, ali ne dok sam ja bio čoban). Ovce sam, dok sam ih čuvao, mnogo mrzio. Ne samo zato što noću, kad bih ih našao, nisu htjele da idu kući; više sam problema s njima imao kad sam ih čuvao prije ili poslije škole (obično smo išli u školu jednu sedmicu prije, pa jednu poslije podne). Ja se začitam, ili radim domaću zadaću i samo kratko vrijeme ne gledam gd‌je su – i one su već u kukuruzima ili d‌jetelini. Bilo je i batina zbog toga… Više puta sam išao s mamom na pijacu u Teslić, da pokušamo prodati koju ovcu ili jagnje. Kretalo se oko 2 sata po ponoći, kako bismo oko 6 sati stigli na pijacu. Samo jednom smo jedno jagnje prodali, a bar 5 – 6 puta smo se vratili sa svim ovcama kući. Sjećam se da par puta niko nije ni pitao pošto bismo ovcu ili jagnje prodali. To je bilo deprimirajuće – otpješačiš 20 kilometara tamo i isto toliko nazad – ni za što.

Škola mi je ostala u lijepom sjećanju, kako ona u Planima od prvog do četvrtog razreda, tako i ona u Poljima od petog do osmog razreda. Put do škole je bio dug i naporan – ne toliko zbog dužine (oko 7 kilometara) već zbog blata. Tada još nije bilo traktora, putevi nisu bili posuti šljunkom; čim bi pala kiša, napravilo bi se blato. Više puta mi je gumena čizma ostala u blatu pa sam i čarapom zagazio u njega. Zato smo morali da biramo gd‌je ćemo stati i pokušavali smo da veće blato izbjegnemo, ali ljudi su vikali na nas ako bismo nagazili nečiju njivu – svaka travka im je bila važna. Od šestog razreda sam se vozio biciklom; put trasom bivše pruge je bio duži, ali ravan. Samo kad bi pao veliki snijeg ili bilo jako nevrijeme išli smo pješke preko Brda. Bicikli su bili veliki i nisu imali mjenjač brzina – jedna brzina i jedna veličina… Bile su dvije marke – Rog i Partizan…

Danas niko ne bi ni pomislio da tjera d‌jecu da svakog dana, po svakom vremenu, tako idu u školu. Tada je to bilo sasvim normalno; bilo je d‌jece iz Plani i iz Cvijića koji su imali još duži put do škole.

Bilo je to vrijeme brzih promjena. Počelo se kupovati bijelo brašno, pa se ono miješalo s našim pšeničnim brašnom iz mlina: pogača je prvo postala polubijela, a kasnije sasvim bijela (na kraju se u mlin išlo samo da se samelje nešto za stoku). Gosti su počeli da donose kupljene poklone: naranče (bile su umotane u tanki rumeni papir na kome je pisalo „JAFFA“), čokolade, napolitanke, keksove… U prodavnici su se počela otkupljivati jaja, pa smo i mi d‌jeca počeli potkradati kokoške i za prodana jaja kupovati slatkiše. Mom drugu Stojanu je baba prije smrti rekla gd‌je je sakrila nešto para, pa je on jedno vrijeme svakog dana kupovao slatkiše i, kao dobar drug, davao i meni da se zasladim. Tako smo obojica te godine zauvijek upropastili zube. Zato danas imam mostove i implantate i to je jedino iz d‌jetinjstva što je ostavilo negativne posljedice na moj kasniji život.

Struju smo dobili kada sam ja išao u osmi razred; do tada se zimi čitalo i pisalo uz petrolejsku lampu. U mlin smo po mraku išli ili s fenjerom, ili sa zubljama luča. Čim bi otoplilo, hodali smo bosi. Koža je na tabanima bila debela, nije pri trčanju smetalo ako je trava bila svježe pokošena ili ako je ne putu bilo oštrog pijeska. 

Čini mi se da ste u svijet otišli u potrazi za znanjem. Zbog čega ste tamo ostali?
– Zbog čega danas mladi odlaze i šta bi to moglo ublažiti njihov odlazak?
– Kakve uslove bi trebalo obezbijediti za njihov povratak?
– Da li je povratak realan i da li je samo pitanje vremena kada će se svi vratiti? * Zašto mislite da se to neće desiti?

Ja sam 1982 otišao u Englesku, da na Imperial College-u u Londonu nešto naučim i da se s tim znanjem vratim u Jugoslaviju. Kad je došlo vrijeme da branim disertaciju i planiram povratak, kolege sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu su me pitali zar ne bih mogao ostati u Londonu. Ja sam im objasnio da mi je to ponuđeno, ali da sam ja ponudu odbio i da se vraćam u Institut za procesnu tehniku, energetiku i tehniku sredine, gd‌je sam radio pola godine prije odlaska. Svi su mi rekli da sam blesav i davali savjet: ako ikako možeš, ostani tamo i ne vraćaj se.

Ja sam se ipak početkom novembra 1985. vratio u Sarajevo, pun entuzijazma. Supruga je u Istočnoj Njemačkoj završila studij kao prevodilac za srpsko-hrvatski i ruski jezik, i računali smo na to da će ona moći raditi kao sudski tumač za njemački jezik. Mene je moje radno mjesto u institutu čekalo. Međutim, moj entuzijazam je za dva mjeseca splasnuo na nulu. Ja tada nisam ni slutio šta će se pet godina kasnije desiti, ali sam brzo uvidio da društvo ne funkcioniše kako treba. Morao sam naći neku vezu da nakon dva mjeseca dobijem stvari iz carinarnice, gd‌je smo ih po dolasku iz Londona morali ostaviti radi carinjenja, mada sam imao potvrdu iz Ambasade da to sve mogu uvesti bez carine jer sam više od tri godine radio u inostranstvu. Ja sam trebao nekom u carinarnici nešto dati da bih svoje stvari dobio nazad, a ja to nisam shvatio.

Onda su nastali problemi oko nostrifikacije diplome moje supruge. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu su rekli da oni nemaju taj smjer. U Beogradu su joj priznali zvanje „prevodilac za ruski jezik“, ali ne i za njemački, što je ona tražila. Obrazloženje: u diplomi piše „prevodilac za srpsko-hrvatski i ruski“, njemački jezik se ne spominje, zato se ne može priznati zvanje prevodioca za njemački jezik. To što je njemački maternji jezik nije pomoglo…

Prekipjelo je kad sam zbog nekih bolova morao doktoru. On me poslao s prvog sprata u prizemlje da mi urade EKG, ali tu su mi nakon dugog čekanja rekli da oni to ne mogu uraditi. Onda me doktor poslao u drugu kliniku, ali i tamo su me poslije dugog čekanja odbili. Nakon četiri sata vratio sam se doktoru i on je onda nekud otišao, vratio se nakon 10  minuta sa sestrom koja me je onda odvela u prizemlje gd‌je sam na početku odiseje bio i za pet minuta uradila EKG snimak. U institutu su mi rekli: „Ne ide se tako doktoru. Prvo dođeš ovd‌je pa se raspitaš, neko uvijek nekog zna ko ti može srediti da te prime i urade što treba.“

Ja sam polako shvatio da u takvoj sredini ne mogu da živim i od više opcija izabrao sam odlazak u Njemačku. Nije bilo odlučujuće što mi je supruga Njemica, ali je i to bio jedan od faktora. Ja se jednostavno nisam uklapao u tokove života u Sarajevu: ne pijem ni kavu ni alkoholna pića, ne idem u kafane, imam samo dva-tri dobra prijatelja i nekolicinu poznanika… Bar u to vrijeme u Sarajevu je sve išlo preko veze – a ja nisam imao veze i nisam želio da se na takav način probijam kroz život. Više mi odgovara njemačko društvo, gd‌je mi nikad otkad tamo živim nije trebala veza ni za šta.

Danas je situacija drugačija od one iz 1985. Pretpostavljam da mladi ljudi odlaze više iz ekonomskih razloga – da bi našli bolji posao, zaradili više novca, ostvarili neke snove… U BiH nema više industrije – kada sam ja odlazio Energoinvest je među 100 najvećih firmi u svijetu bio na 97. mjestu, a imali smo još Unis, TAS, Unioninvest i mnogo drugih preduzeća koja su nešto proizvodila i izvozila. I u Tesliću, Tešnju i Doboju bilo je dosta proizvodnih pogona – danas ima prodavnica više nego što treba, ali nema atraktivnog posla za mlade ljude. Zato odlaze.

Stvoriti uslove za njihov povratak nije lako; sve i kad bi u politici postojala volja za to, trebalo bi dosta godina da za one koji su se u svijetu snašli povratak postane realna opcija. Ne radi se samo o visini plate i troškovima života; kad se čovjek jednom navikne na život u društvu gd‌je sve manje-više funkcioniše kako treba, teško je vratiti se u sredinu iz koje su mu godinama dolazile samo negativne vijesti. Trebalo bi da nestane korupcije, nacionalne mržnje i nesigurnosti, da čovjek može da vjeruje u bolju budućnost. Koliko ja poznajem situaciju u BiH, od takvog stanja smo daleko.

Ja mislim da će se vratiti samo oni koji u inostranstvu ne uspiju, i poneki penzioner, kojeg povuče želja da u rodnom kraju povede pozne godine života i tu bude sahranjen.

Čini mi se da se u Bosni dijaspora vrednuje isključivo kroz investicije i finansijsku pomoć. Postoje i oni koji idu dalje od toga pa kažu da dijaspora ne treba da se upliće u unutrašnja pitanja, poput izbora, društvenog aktivizma ili dijeljenja znanja. Kakav je vaš stav po tom pitanju?
– Da li je novac uzrok i rješenje svih problema u BiH ili postoji još nešto?

Ja sam se u zadnje vrijeme malo otuđio pa nisam siguran da mogu dati pouzdanu ocjenu stanja u BiH, ali novac sigurno nije ni jedini uzrok, a ni ključ za rješenje problema. Mislim da je problem u politici, u partijama. Savez komunista, čiji sam ja kao student bio član, nije bio partija u klasičnom smislu – nije morao da se bori za vlast jer mu je ona bila zagarantovana. Kada je od‌jednom došao višepartijski sistem, naši su političari brzo skužili kako taj sistem funkcioniše i kako se može zloupotrijebiti. Kad privatne firme koje imaju posla s državnim institucijama moraju da plate velike novce nepoznatoj osobi da bi dobili potpis na ugovor, to odbija svakog poštenog potencijalnog investitora. U BiH ulažu samo oni koji očekuju da će u kratkom vremenu ostvariti veliku dobit. Takve investicije nisu korisne za društvo. Da bi stvari krenule na bolje, potrebno je da politički sistem postane takav da ulaganja na duži rok budu atraktivna. Jedino što je u BiH atraktivno je niska poreska stopa, ali to nije dovoljno. Ko će danas osnovati preduzeće u BiH s namjerom da razvije nove proizvode i kroz nekoliko godina posluje profitabilno, kad se ne zna šta će biti poslije idućih izbora?

Ni dijaspora ni stranci ne bi ni pomišljali da se upliću u politiku ako bi im ona obezbijedila pouzdane i atraktivne uslove poslovanja. Ako pogledate ko se na zapadu bavi politikom, nećete naći ni jednog vlasnika neke firme (osim, možda, advokatske kancelarije ili nečeg sličnog). Pravi biznismeni se bave biznisom, njihov cilj je da im firme rastu, da zarade što više novca – oni nemaju vremena za politiku. Oni jedino daju donacije političkim partijama prije izbora i plaćaju članarinu u udruženjima (npr. automobilska industrija, hoteli i sl.) koja se bore za interese svojih članova i tako indirektno utiču na politiku. Ministri i predsjednici vlada su profesionalni političari koji to rade jer to vole, ne zato da bi se obogatili. Gospođa Merkel, koja je 16 godina „vladala“ Njemačkom, nije nikakav bogataš, a nisu to bili ni drugi kancelari prije nje – o običnim ministrima da i ne govorimo. Samo u bivšim „socijalističkim“ državama gd‌je su komunisti vladali, politikom se danas bave i biznismeni, očito s ciljem da za svoj biznis stvore bolje uslove (izuzetak su bili Berlusconi u Italiji i Trump u USA; ako se ta tendencija proširi, doći će i u tim državama do istog stanja kakvo je u BiH).

Ja mislim da su korupcija i politička nesigurnost najveći problemi u BiH, a nemam mnogo nade da će se tu u dogledno vrijeme nešto promijeniti na bolje. Ako BiH postane članica EU, prije će tamo procvjetati korupcija nego što će se ugasiti u BiH.

Radni vijek ste proveli u Njemačkoj. Kakav je život naše emigracije tamo? Da li su građani drugog reda, puka radna snaga, ili mogu ostvariti učešće u društvenom i političkom životu zemlje?
– Koliko je posao važan i koliko su ljudi predani poslu u odnosu na naše društvo?
– Koliko su vaša akademska postignuća i profesionalni uspjeh doprinijeli vašem položaju u njemačkom društvu? 
– Pratite li ili praktikujete sport ili imate druge hobije?
– Pratite li aktualnu političku situaciju u BiH i svijetu? 

Status u njemačkom društvu ne zavisi od porijekla već od toga šta radiš i kako se ponašaš. Istina, danas i tamo ljudi kod kojih se po boji kože vidi da su pridošlice mogu doživjeti neugodne situacije, jer jedna poveća manjina postaje neprijateljski raspoložena prema strancima. Međutim, naši ljudi, ako to žele, se mogu brzo i lako uklopiti u njemačko društvo jer se na njima ne vidi da su stranci. Većina akademski obrazovanih ljudi koje sam ja sretao žive i rade kao da su tu rođeni. Biti porijeklom stranac nije u Njemačkoj ništa neobično; u mnogim firmama polovina radne snage su porijeklom stranci. D‌jeca idu u vrtić i u školu, d‌ječiji doplatak i ostale povlastice dobijaju i stranci, pred zakonom su svi jednaki.

Ja sam stekao utisak da su naši ljudi uglavnom cijenjeni kao vrijedni radnici. U Jugoslaviji se govorilo: „Niko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi.“ U Njemačkoj dobiješ otkaz ako zabušavaš. S druge strane, ako si vrijedan, to se cijeni: dobićeš veću povišicu plate od onih koji su manje vrijedni, šef će ti prije izaći u susret ako ti zatreba pomoć itd. Jednostavno, u njemačkom društvu se isplati biti dobar radnik, zato se većina i trudi. Poznajem i par ljudi koji nisu akademski obrazovani a rade ili su radili u Njemačkoj (dvojicu iz Čečave); nisam ni po čemu primijetio da su tretirani ili da se osjećaju kao građani drugog reda.

U 80-tim godinama, kad sam došao u Njemačku, doktor nauka se poštovao i to mi je znalo donijeti prednosti kada sam morao produživati dozvolu za rad i boravak, ili kod kontrole na granici. Tada su me svi oslovljavali sa „Herr Doktor Perić“. Danas to više nije tako; ni zvanje profesora više nikog ne uzbuđuje. Danas sam samo „Herr Perić“.

Za sport i hobije nisam do sada imao dovoljno vremena. Volim plivati i čini mi se da bih mogao cijeli dan provesti u vodi. Hobi mi je fotografija, još od đačkih dana: bio sam član Foto Kluba i u Doboju kao srednjoškolac i u Sarajevu kao student. Profesionalna sportska događanja pratim površno, tek da sam u toku – nisam nikad bio strastveni navijač.

Političku situaciju u svijetu pratim intenzivno – i na žalost sa zabrinutošću. Ne samo da me zabrinjavaju ratovi i širenje oružanih sukoba, ponovna trka u naoružanju i političke krize, već i širenje negativnih uticaja kroz internet i društvene mreže. Ranije su se loše vijesti iz novina i sa radija manje širile i brzo zaboravljale. Stare novine ne možeš kupiti nakon dan-dva, a stare emisije s radija i televizije postanu nedostupne poslije emitovanja. Danas iz interneta ništa ne nestaje, sve je svima dostupno, i mnoge informacije su netačne i tendenciozne. Posebno zabrinjavajući je uticaj tzv. „vještačke inteligencije“. Ako imaš moju fotografiju, možeš moj lik prenijeti na radnje koje neko drugi vrši; ako imaš snimak mog govora, možeš moj glas prenijeti na bilo koji govor kojeg je neko drugi održao. Za to ne treba ni posebno znanje ni oprema – to i d‌jeca mogu na mobilnom telefonu da urade. Ček ni eksperti ne mogu bez detaljne analize reći da li je to što vide i čuju istina ili montaža. Zapadne države ulažu puno u poticanje razvoja vještačke inteligencije, jer ona ima i korisnih primjena. Međutim, meni se čini da će nepoželjna primjena prevagnuti. Nema nikakvih objektivnih razloga zašto bi navedene mogućnosti manipulacije video- i zvučnih zapisa bile svakom dostupne, a već danas su TikTok i YouTube prepuni toga. Prvo se šire zabavni sadržaji, ljudi se naviknu na to i ne primijete kako im se sve više serviraju laži…

Političku situaciju u BiH pratim samo kroz kontakte s rodbinom i prijateljima – TV, radio i novine ne konzumiram, da se ne bih previše uzbuđivao…

U jeku pandemije, u decembru 2020. godine, održali ste ciklus onlajn predavanja iz oblasti kompjuterskih simulacija s primjenom u mehanici fluida na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, a tom prilikom ste govorili o bogatoj saradnji sa kolegama sa Mašinskog fakulteta, razmjeni studenata i organizovanju njihovog usavršavanja na vašem fakultetu u Hamburgu. Da li ste imali slične kontakte sa ljudima sa naših prostora, uključujući i one nevezane za nauku?
– Da li bi se takvi kontakti mogli realizovati na lokalu, u kom formatu i da li bi ste odazvali?
– Hoćete li se odazvati našem pozivu da napišite nekoliko tekstova na portalu Čečave na teme koje smatrate da su važne ili vam prijaju? 

Saradnja s kolegama iz Sarajeva nije toliko bogata kao što se iz tog ciklusa mogao steći utisak. Ja sam intenzivno sarađivao s profesorom Demirdžićem, dok je on još radio na Mašinskom fakultetu. On je mene preporučio profesoru Gosmanu u Londonu kad je tamo završio svoj doktorat (pitao ga profesor Gosman „Ima li u Sarajevu još takvih kao ti?“, i on se sjetio mene; bio je asistent dok sam ja studirao). Preko tog kontakta su studenti dolazili u Hamburg i na ljetne škole koje je u Hrvatskoj (na Jadranu) organizovao profesor Durst iz Erlangena. Kad je profesor Demirdžić otišao iz Sarajeva, i ta saradnja je prestala. Oživio ju je profesor Torlak, koji je radio doktorat kod mene u Hamburgu (na preporuku profesora Demirdžića).

Najintenzivniju saradnju imam s profesorima iz Zagreba i Rijeke. Oni me redovno kontaktiraju i pozivaju na učešće u raznim aktivnostima. Kad god mogu, ja se odazovem. Imao sam i kontakte s profesorima iz Ljubljane (dva puta sam bio član komisije za odbranu doktorata), i jednom prilikom s kolegama sa Mašinskog fakulteta u Beogradu. To s Beogradom je vrijedno detaljnijeg opisa. Jedna njemačka institucija je dala donaciju da se na Mašinskom fakultetu u Beogradu instalira klaster kompjutera za paralelno računanje, i da se na njima instalira softver – između ostalog i od firme za koju sam ja radio. Tako sam ja došao da održim predavanje o simulaciji strujanja fluida nakon svečanog puštanja u pogon tog kompjuterskog sistema. Dan-dva prije su došli informatičari s univerziteta u Štutgartu da te kompjutere instaliraju. Sva oprema je dvije sedmice ranije spakovana u kutije i predana špediciji kako bi se uvezla i ocarinila po važećim propisima. Kad su informatičari sve otpakovali, našli su od dvadeset računara samo 15 – u pet kutija su našli „potake“ (drvo za ogrev, isječeno tako da paše u kutiju i ima istu težinu kao računar koji je tu bio). Nije teško naslutiti kako je ta vijest d‌jelovala na one koji su tu opremu i softver poklonili, u namjeri da pomognu. Nisam se kasnije raspitivao da li je nađeno ko je pokrao računare…

Ja sam uvijek bio spreman za saradnju i pomoć, ne samo ljudima s naših prostora. Imao sam dosta kontakata s kolegama iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata. Iz Banja Luke ili drugih gradove u RS me niko nije kontaktirao, a ja prije odlaska u inostranstvo nisam nikog tamo poznavao. Na žalost, nisam imao vremena da tražim i raspitujem se da li je neko tu zainteresovan za saradnju.

Kontakti s ljudima iz druge sredine su vrlo važni, oni šire vidik i donose nove ideje. Problem je u tome da to neko mora organizovati. To bi trebale da preuzmu državne institucije, da organizuju susrete s ljudima iz dijaspore na stručnom nivou, za stvaranje kontakata i razmjenu iskustava. Iz takvih susreta bi se sigurno razvilo par aktivnih partnerstava i malo po malo došlo bi do osjetljive koristi za društvo. Na žalost, takve stvari se dešavaju samo ako inicijativa i financiranje dođu iz inostranstva. Spomenuti ciklus predavanja u Sarajevu je održan u okviru projekta koji je kreirala i financirala švajcarska vlada. Taj projekat se završio i meni nije poznato da se od tada nešto slično desilo na bosansku inicijativu. 

Ja bih se, kad god mogu, odazvao sličnom pozivu. Nedavno sam pozvan na Univerzitet u Napulju i krajem oktobra 2024. ću tamo provesti jednu sedmicu, održati niz predavanja i raditi sa studentima na postdiplomskom studiju. Ja bih došao i u Čečavu da držim predavanja ako bi neko htio slušati. Što se tiče poziva za pisanje tekstova za portal Čečave, vrlo rado ću se odazvati. To je lijepo zanimanje za penzionera…

Kako vidite ulogu nauke i znanja u današnjem društvu, gd‌je sve više dominiraju društvene mreže i instant sadržaji? Može li se sve riješiti jednim klikom, ili je dubinsko znanje i dalje ključno za napredak?
– Kako motivisati mlade?

Iskreno rečeno, razvoj društva me zabrinjava. Mladi provode previše vremena gledajući YouTube i TikTok sadržaje na mobilnim telefonima i prateći idole ili prijatelje po raznim društvenim mrežama. Manje se čitaju knjige, kako stručne tako i lijepa literatura. Pišu se kratke poruke, čak se i riječi skraćuju (umjesto „doviđenja“, mladi danas pišu i kažu samo „đenja“). Ja sam primijetio da mnogi ljudi nisu više u stanju da pažljivo pročitaju dužu poruku i odgovore na više pitanja (ovo važi za mnoge od mojih kontakata iz cijelog svijeta). Ja napišem pismo s tri pitanja, a dobijem odgovor samo na jedno. Ljudi su se navikli na kratke poruke i ne mogu svariti nešto kompleksnije. Srednjoškolci u studenti koriste ChatGPT za izradu domaće zadaće i projekata, izbjegavajući vlastiti trud i učenje.

Ja sam prekinuo rad kao profesor na Univerzitetu u Hamburgu krajem 2001. godine i nastavio u Duisburgu 2016. godine. Primijetio sam veliku razliku u znanju s kojim studenti dolaze na ispit: 15 godina ranije 5-10% studenata ne bi položilo ispit, a u zadnje vrijeme više od polovine propadne na ispitu. Danas ljudi teže korištenju softvera u superkompjutera da bi izračunali nešto što bi dobar poznavalac materije za par minuta našao u nekom dijagramu ili izračunao olovkom na papiru iz neke formule.

Kad sam ja bio dijete, d‌ječaci su željeli da budu kapetani na brodu, vozači lokomotive ili inženjeri, a d‌jevojčice da budu doktorice ili učiteljice. Danas mnogi maštaju o tome da postanu influenseri i da se brzo obogate. Društvu će uvijek trebati ljudi koji posjeduju određena znanja – ne samo akademska, već i majstorska; ne mogu svi da žive od prodavanja magle. Danas se skoro sve proizvodi u Kini, ali neće njihova roba zauvijek biti tako jeftina.

Po meni se mi sada nalazimo u jednom prelaznom periodu. Danas nije lako mlade motivisati da se posvete nauci jer su druge stvari privlačnije, ali to će se s vremenom promijeniti. Znanje će opet postati cijenjeno kad društvu budu stručnjaci nedostajali. Dalekovidni političari bi mogli taj proces ubrzati s motivirajućim mjerama (recimo, stipendije čiji je iznos proporcionalan uspjehu, plaćeno učešće na stručnim radionicama, ljetovanje itd.). Na žalost, politika se danas ne bavi dugoročnim ciljevima…

Čuli smo da ste se nedavno penzionisani, ali da i dalje puno radite. Čime se trenutno bavite i kako planirate da organizujete ovu novu životnu etapu? 
– Koliko često ste imali priliku da posjećujete rodni kraj i da li planirate češće dolaziti? Možda čak povremeno boraviti ili se vratiti za stalno? 

Penzioner ću postati od decembra 2024. Trenutno pišem predavanje na temu „Kompjuterska simulacija strujanja fluida“ prema knjizi koju sam napisao sa dvojicom kolega sa Stanford univerziteta iz Kalifornije. Riječ je o dva ciklusa od po 20 predavanja – osnovne i specijalne teme. Predavanja su dostupna kao video-snimci na mom YouTube kanalu (@MilovanPericCFD), a sa posebne veb-stranice firme Siemens mogu se preuzeti video-snimci, PowerPoint prezentacije, tekst govora iz video-snimka, kompjuterski programi i drugi dodaci. Sve je potpuno besplatno i dostupno svakome. Cilj je omogućiti mladim ljudima da steknu znanja potrebna kako za pisanje novih kompjuterskih programa za slične simulacije, tako i za korišćenje komercijalnog softvera koji je danas široko rasprostranjen u industriji. Siemens je sponzor, jer su kupili firmu u kojoj sam radio od 2002. do 2016. godine na razvoju softvera za simulaciju strujanja fluida i prenosa toplote. Danas razvijaju i prodaju mnoge softverske pakete za simulacije.

Kad taj projekat završim (to će potrajati do februara ili marta 2025.), vjerovatno ću pokušati da se malo posvetim samom sebi i odmorim se od „rada pod moranje“. Želje su mi da više planinarim, da više plivam u moru, i da na jednom brodu preplovim jedan okean. Probaću i da crtam i slikam, a volio bih i napisati jednu ili dvije knjige za d‌jecu. Osim toga, želim da usavršim znanje francuskog i ruskog jezika.

Otkad su mi roditelji umrli, ne dolazim često u Čečavu – jedan do dva puta godišnje. Nadam se da ću moći češće doći kao penzioner, trebalo bi da imam više vremena. U zadnje vrijeme pri svakom dolasku bar u jednom pravcu sam morao satima čekati na prelazak granice, što negativno utiče na motivaciju za putovanje… Nadam se da će se jednog dana napraviti most na Savi za autoput, i da će onda gužve biti manje.

Za stalno se neću vratiti, ali ću gledati da dođem češće…

Dok pripremam pitanja za ovaj intervju, u Čečavi se održava prvi dan tradicionalnog zbora koji traje tri dana. Nekada se održavao 4. jula, a danas je 19. avgusta. Kada ste zadnji put bili na zboru?

Ne sjećam se tačno kada sam zadnji put bio na zboru u Čečavi, ali to je bilo prije 1980. godine. Mislim da sam kao srednjoškolac, do 1976. godine, redovno išao na zborove, ne samo u Čečavi, već i u Pribiniću i Tesliću, ponekad i u Ukrinici i Rastuši. Možda sam još 1977. i 1978. kao student otišao na poneki zbor ili igranku u Čečavi, ali pred kraj studija su došle razne obaveze zbog kojih nisam provodio puno vremena na selu. U 1980. godini sam upoznao svoju buduću i sadašnju suprugu i od tada nisam više išao da gledam d‌jevojke na zborovima i igrankama…