Glas komuna — hronika jednog doba

U ljeto 1958. godine, u Doboju je pokrenut list „Glas komuna“ — javno glasilo za dvanaest opština dobojskog sreza. Prvi broj izašao je iz štampe u junu te godine, a poslednji broj objavljen je 29. aprila 1992. godine, čime je zatvorena jedna velika epoha — gotovo tri i po decenije neprekidnog izlaženja.

Danas, sa istorijske distance, jasno je da je Glas komuna bio više od novina. To je bio svojevrstan kulturni i društveni dokument jednog doba, škola novinarstva i književnosti, hronika života u sjevernoj Bosni — i posebno u mestima kao što je Čečava, o kojoj su objavljene neke od najljepših reportaža i pripovijesti toga vremena.

Početak i utemeljivač

Početkom 1958. godine u Doboj je stigao Rajko Skvarica, novinar, pjesnik i čovjek od duha, koji je već imao iskustvo kao dopisnik „Oslobođenja“ i osnivač „Derventskog lista“. Zadatak koji mu je povjeren nije bio nimalo lak — formirati sreske novine za dvanaest opština (Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Doboj, Gradačac, Maglaj, Modriča, Odžak, Teslić, Tešanj, Zavidovići i Žepče) i obezbijediti da redovno izlaze jednom sedmično, svake subote.

Skvarica je okupio tim mladih saradnika koji će kasnije postati značajna imena jugoslovenskog novinarstva i književnosti: Kasim Deraković, Tihomir Lešić, Ferid Čehić, Dušan Paravac, Senad Malohodžić, Milan Andrić, Feliks Pašić, Nikola Davidović, Muhamed Kondžić, Muhamed Kopić, Adil Galijašević i mnogi drugi.

Svi su kasnije naglašavali da su novinarstvo učili u „školi Rajka Skvarice“ — školi u kojoj se nije učilo samo kako se piše, nego i kako se živi časno, umjereno i s poštovanjem prema istini.

Skvarica je poslije petnaest godina rada u Doboju prešao u „Derventski list“, da bi 1975. godine, pod političkim pritiscima, bio gotovo protjeran sa mjesta urednika. Pred rat je izbjegao u Pančevo; njegov stan u Derventi bio je opljačkan, a po povratku mu nije bio vraćen jer su on i njegove sestre proglašeni „dezerterima“ — iako niko od njih nije imao manje od sedamdeset godina. Dvije godine proveo je u šatoru, a tek 2002. godine dobio nazad svoj stan. Umro je 2004. godine u Derventi.

Njegova sudbina, kao i sudbina lista koji je stvorio, ostaje simbol novinarstva u ovim krajevima: uzvišenog po duhu, ali često poniženog po materijalnom položaju.

List koji je bilježio život

Glas komuna je iz mjeseca u mjesec donosio najvažnije priče iz sela, fabrika i domova — o običnim ljudima, školama, radnim akcijama i kulturnim dešavanjima. Za Čečavu, ovaj list je bio više od hronike: bio je čuvar pamćenja.

Tako je u broju od 15. septembra 1971. godine, novinar Muhamed Kopić opisao veličanstvenu proslavu 90 godina škole u Čečavi, u danu kada su se prvi put zasijale električne sijalice u selu. „Kada ljudi iz Čečave nešto slave, onda je to pravo slavlje“, zapisao je Kopić — opisujući dolazak 300 Čečavaca iz cijelog svijeta i govor Vlada Jotanovića o šestvjekovnoj istoriji sela.

Godinu ranije, u maju 1970., list je objavio priču o mladom učitelju Budimiru Joiću, koji je u Gornjoj Čečavi opismenjavao četrdesetoro djece u četiri odjeljenja, učestvovao u svim radnim akcijama i živio „sa ljudima bez laži i licemjerstva“.

A 1963. godine, reporter Ranko Pavlović opisao je Čečavu kao jedno od najuređenijih sela u dobojskoj komuni: „U ovom tipično brdskom selu nema slabe kuće, a u voćnjacima se crvene plemenite jabuke.“

Ti tekstovi danas predstavljaju prave dokumente vremena. Oni su otrgli od zaborava ljude i događaje koji bi bez njih nestali u magli prošlosti.

Sudbina novinara i profesije

Istorija Glasa komuna otkriva još jednu istinu: novinarstvo kod nas nikada nije bilo profesija od koje se može živjeti dostojno.

Od Skvarice do njegovih saradnika, svi su radili vođeni idejom, a ne materijalnim dobitkom. Pisali su reportaže koje su stvarale kulturni prostor, a ne društveni status.

Njihove biografije, rasute po svijetu — od Švedske do Australije, od Srbije do Amerike — najbolje svjedoče o tome kako je novinarstvo u ovim krajevima uvijek bilo na marginama, i kako su ljudi koji su ostavljali najdublje tragove često bili zaboravljeni od društva.

Ljubav koja se ne gasi

Iako je „Glas komuna“ prestao da izlazi 29. aprila 1992. godine, njegov duh živi u sjećanjima, u arhivama i u srcima onih koji su ga stvarali i čitali.

„Već s početka godine 2018. počeo sam sve češće da mislim na ’Glas komuna’, novine koje su se pojavile u Doboju, u ljeto 1958. godine, dakle prije punih šest decenija…“, napisao je Savo Petrović, nekadašnji urednik i dugogodišnji novinar lista, u svom osvrtu iz Sent Pitersburga. Njegova sjećanja i svjedočanstva o Rajku Skvarici i generacijama novinara koje je oblikovao, predstavljaju najljepši spomenik ovom listu i vremenu u kojem je novinarstvo još vjerovalo u istinu.

Nasljeđe

Danas, šezdeset i sedam godina nakon prvog broja Glasa komuna, ostaju samo požutjele stranice, ali i duboka svijest da je taj list zapisivao istoriju malih ljudi.

U vremenu kada je lakše izbrisati nego zapisati, vrijedi se sjetiti onih koji su ostavljali tragove — i vrijedi vratiti u sjećanje list koji je jednom davno osvijetlio naše selo prvim bljeskom električne svjetlosti.

U narednom tekstu donosimo osvrt Save Petrovića pod naslovom „Moje godine u ’Glasu komuna’“, u kojem će biti više riječi o nastanku lista, njegovim ljudima, usponima i padovima, i vremenu kada je novinarstvo bilo poslanje, a ne zanimanje.