Rastuška pećina
Nalazi se preko Ukrine u susjednom selu Rastuša, udaljena je svega par kilometara od centra Čečave. Atraktivnost i unikatnost pećinskog nakita, bogato arheološko, paleontološko i biospeleološko nalazište osnovne su karakteristike ovog spomenika prirode i prirodnog dobra od nacionalnog značaja. Neopisive skrivene ljepote, u kojima se stalagmiti, salivi, bigrene kade i pećinski hlijeroglifi smjenjuju sa fragmentima pećinskih stubova, koji podsjećaju na antičke i renesansne dvorce i spomenike različitih boja. Pećina je izvanredan speleološki objekat, u kome su živjeli daleki preci nama danas poznatih životinja, dok tragovi ljudi datiraju iz razdoblja starog između 30 000 i 60 000 godina. Ova pećina je pod zaštitom Zavoda za zaštitu kulturno istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske, i spada u prirodno dobro II kategorije, a od 2012. godine je zaštićena u kategoriji Spomenik prirode.
Odlike
U pećini Rastuša je otkriveno kameno oruđe i komadići drvenog uglja, koje su koristili neandertalci pre 30.000 do 60.000 godina. U pećinskom sistemu hodnika i kanala koji se od ulaznog dijela pružaju prema sjeveru i sjeverozapadu, otkrivena su mnoga mjesta lijepih medvjeđih brušenja. U središnjem dijelu pećinskog hodnika pri iskopavanju na dubini oko 1 metar, u tamnosmeđoj ilovači s koridiranim kamenjem i brojnim kostima, nađeni su i tragovi sa zubima pećinskog medvjeda (Ursus spelaelaus). To je gornjopleustoceutski sisar geološke starosti 9808 ± 124 godine p.n.e. Osim toga, pronađeni su ostaci pleistocenskog vuka (Canis lupus).
Pećina Rastuša je i stanište slijepih miševa. Od pećinskog nakita zastupljeni su salivi, stalaktiti, bigrene kade i pećinski hijeroglifi nazvani „leopardove šare“, zbog svojih karakterističnih oblika. Takođe ona spada u red najvećih pećina u Republici Srpskoj i BiH, a po detalju tigrastog oblika šare, koju još imaju pećina kod Vićence u Italiji i pećina nedaleko od Pariza u Francuskoj, svrstava se među tri takve u Evropi.
Prva speleološka i paleontološka istraživanja na ovom području vršena su u pećini Sokolina 1970, 1971. i 1972. godine. Istraživanja je izvodio Zavod za paleontologiju kvartera iz Zagreba pod rukovodstvom akademika JAZU Dr Mirka Meleza sa saradnicima.

Prilikom istraživanja 1972. godine u Rastuškoj pećini su otkriveni tragovi prema kojima su u pećini u gornjem pleistoceniju boravili paleolitski lovci (uz ostatke kostiju medvjeda otkriveno je više kremenih artefakata). Prema tome, pećina Rastuša je uz Gornju Biambarsku pećinu drugo nalazište paleolitika na području sjeverne Bosne.

U periodu 2010. – 2012., vršena su zajednička istraživanja stučnjaka Univerziteta u Kembridžu sa stručnjacima iz banjalučkog Narodnog muzeja i Zavoda za zaštitu spomenika i prirodnog nasljeđa. Tom prilikom pronađeni su ostatci špiljskog medvjeda sa brlogom, kosti jelena, špiljskog lava i nešto neočekivano- zub nosoroga. Predstoje detaljne analize kostiju kako bi se utvrdilo da li je u pitanju vunasti nosorog, koji je vezan za hladno vreme, ili neki drugi, te da li su oni došli u pećinu radi lova na čoveka ili su ga donele naplavine. Istraživači su bili u mogućnosti da kroz više slojeva prate promenu klime i kako su ljudi menjali način života. Drugo što je značajno su ostaci alatki i životinja, koje su neandertalci lovili, što pokazuje da su bili najmlađi neandertalci u ovim krajevima. Ovo pruža mogućnost proučavanja prelaza od neandertalca ka modernom čoveku.
Kao speleološki objekat situirana je u trijaskim, bankovitim i uslojenim krečnjacima. U uslojenim, pločastim, sivim i crvenkastosmeđim, ponegdje laporastim krečnjacima, što čine donji dio otkrivenih trijaskih naslaga Rastuše i dijelova Čečave, nađeni su mikrofosilni ostaci zastupljeni raznim glomospirama i meandrospira dinarica Kochanski-Devide i Pantić. Ova vrsta meandrospira do sada je nađena u mnogim lokalitetima spoljnih i unutrašnjih Dinarida u anizijskim slojevima srednjeg trijasa krečnjačkog i krečnjačkodolomitskog razvoja. Prema tome, stariji dio trijaskih slojeva u Rastuši pripada tom istom stratigrafskom nivou (slojevi oko ponirućeg potoka). Naviše krečnjaci postaju svjetliji i bjelji, zatim kristalasti i manje uslojeni. U njima nisu nađeni tragovi faune. Prema slijedu slojeva zaključuje se starost srednjeg i gornjeg trijasa.
Sljedeći stratigrafski član ovog područja su slatkovodni neogeni sediment, predstavljen pjeskovitim i glinovitim laporima, laporastim krečnjacima, glinama i pješčarima. Nalaze se na prostoru Čečave, zapadno i sjeverno od Rastuše. To su sedimenti kopnenog (jezerskog) neogena koji u mnogim lokalitetima sadrže slojeve uglja. Zanimljive rezultate pružila su paleontološka istraživanja.
Pristupačnost
Pećina je popločana kamenom stazom i osvijetljena 350 metara, a trenutna prohodnost je blizu 700 metara. Međutim, tu se ne završava, na šta ukazuju tijesni prolazi.

U Hrnj brdu ima šest pećina i u neke se može ući i 30-ak metara, nakon čega se nailazi na jezero ili uski prolaz. Speleolozi su u jednu od njih ušli 156 metara u unutrašnjost. Kažu da se može ići i dalje.
