Biće sela, ako bude ljudi

Sve je tiši dječji plač, burme sve rjeđe zveckaju u džepu kuma u Čečavi, ali oni koji ne ostavljaju rodnu grudu predstavljaju srce i duhovno središte sela koje se smjestilo između Doboja i Teslića.

Teritorijalno je jedno od najvećih sela u RS i BiH, svjedok burnih istorijskih dešavanja, postojbina prve škole na dobojskom regionu, poslije škole u Tešnju najstarije u BiH. Davno nekada duvali su u Čečavi sasvim drugi vjetrovi, mnogi su tu živjeli, radili i nisu ni slutili da će ih zateći današnja sudbina i slika sela. Narod se sve više iseljava, nezaposlenost je sve veća, škole se zatvaraju, učenika i novorođenčadi je sve manje, a Čečava, kako tvrde njeni mještani, ostaje pusta.

Međutim, uprkos tome, ono što je ostalo, jeste duša jednog od najljepših sela u RS koje na svojih 78 kvadratnih kilometara nudi pregršt zanimljivih prirodnih dragulja u kome se može naći smiraj duše od gradske vreve. Mnogi petkom naveče pohitaju rodnom kraju u zagrljaj kako bi osjetili miris Male Ukrine i Javorove, posjetili Plane, Šušnjarane, Stupu, ali i periferne zaseoke, koje je stanovništvo davno napustilo u potrazi za boljim životom u nekim od susjednih gradova.

Mnogi Čečavljani za svoj kraj ne bi rekli da je selo, već varošica, koja bi mogla da bude i opština. Bar je to želja mnogih stanovnika.

Bilo kako bilo, Čečava i jeste manja varošica, koja je svojim centrom i konturama izgubila elemente ruralnog i prelazi u urbano naselje, ali nedostaje važan element, stanovnici kojih je sve manje. Vikendom u lokalnu diskoteku „Boki“ dolazi i do 1.000 mladih iz dobojskog regiona i to je sve što je ostalo od nekadašnjih vremena.

Djece i vjenčanja sve manje

Mada, u odnosu na druga sela u RS i BiH, Čečava je ipak „još u igri“… Njeni mještani se trude da pobijede mnoge probleme i da varošica postane onakva kakvu je oni zamišljaju. Punu života, radosti, dječjeg smijeha…

Međutim, kako stvari sada stoje trebaće još vremena da se to ostvari. Čečava je nekada imala 3.500 stanovnika, a danas ih je za hiljadu manje… U mjesnom uredu nekada je vjenčavano i po 80 parova, a prošle godine je brak sklopilo samo njih 30. U prosjeku se rađa oko dvadesetoro djece, što je u odnosu na broj umrlih i iseljenih, jako malo…

„To je činjenica koja mora da zabrine sve. Djece se sve manje rađa, jer to pokazuje i da se svake godine upisuje sve manje prvačića. Narod traži svoju sreću dalje od Čečave. Kako je nekada bilo živo ovdje, vidi se vikendom, kada već u petak na ulicama bude veća gužva“, kaže Dejan Kovačević, predsjednik Savjeta MZ Čečava.

Škola „Jevrem Stanković“ u Čečavi nekada je primala u svoje okrilje preko 1.300 učenika. Školsku 2009/2010. završila su samo 302 učenika. Da je broj učenika u drastičnom padu pokazuje i činjenica da su u zadnjih pet godina zatvorene područne škole u Stupi, Planama i Gornjoj Čečavi, gdje je čak prije nekoliko godina izgrađen i novi objekat.

Centralna škola u prizemlju ima etno muzej sa eksponatima koje su sakupljali nastavnici i učenici. Aktivne su mnoge sekcije, a to se vidi na primjeru mnogih radova koji su izloženi na zidovima, a koji su djelo učenika.

Učitelj Pavle Savković (77) u Čečavi je dočekao panziju. Od kada se zaposlio 1. septembra 1961. godine, učio je mnoge generacije i s kolegom Tošom Pejičićem počeo prvi da radi u novootvorenoj školskoj zgradi davne 1975. godine.

Radio sam u staroj školi u Gornjoj Čečavi, a onda smo prešli u novu školu. Veliki broj intelektualaca izrodila je škola u Čečavi, a mnogi su danas rasuti po svijetu, direktori preduzeća i razni funkcioneri,

kaže učitelj Pavle.

Čečava je imala jako burnu istoriju. Kroz selo su prolazile mnoge vojske, svaka za sobom ostavivši duboke rane koje i danas nisu zarasle. To potvrđuje i nekoliko spomen-obilježja u centru sela. Tu su jedni do drugog spomenici poginulim iz Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i spomenik vojnicima poginulim u zadnjem ratu. Zanimljivo je da se skoro jedan do drugog nalaze spomenici i partizanima i četnicima, koji su, na suprotnim stranama, dali svoje živote u ratu.

Mi sve žrtve cijenimo i polažemo svake godine cvijeće na spomen-ploče svih vojnika,

kaže Kovačević.

Propuštajući kroz svoje plodne ravnice Malu Ukrinu i Javorovu rječicu koje protiču selom, mještani Čečave moraju da strahuju. Prije četiri godine zadesila ih je velika poplava, koja je odnijela nekoliko mostova, uništila usjeve i unazadila selo bar za nekoliko godina. Ali, kako kažu, od sile se ne može pobjeći. Ima i većih problema.

Velika nezaposlenost

Ono što muči mještane Čečave, i što ih dijeli od kompletne sreće, je velika nezaposlenost. Jedva 50 ljudi da radi po lokalnim firmama, kafanama i trgovinama. Mladi su nezaposleni, primanja su slaba, a jedini način na koji se zaradi jesu dnevnice i seoski poslovi, kojih ima samo u sezoni… Ili ono drugo… Otići iz sela…

Dok jedni muku muče s nedostatkom posla, pojedini su spas pronašli odlazeći u inostranstvo. Tako je u posljednje vrijeme oko 150 mještana otišlo u Sloveniju, 70 u Italiju, a Čečavljana ima rasutih po cijelom svijetu, od Kanade do Australije.

Malo je nedostajalo da se veliki problem nezaposlenosti riješi. Ali zbog nepostojanja vodovoda, Čečava je ostala bez Fabrike sira, koja je prebačena u Blatnicu.

Upravo zbog nedovoljnog pritiska vode, fabrika je izgrađena u Blatnici. Zamislite da je drugačija situacija, koliko bi to Čečavi dobro došlo. Ali pokušavamo da riješimo problem vodosnabdijevanja sela,

kaže Kovačević.

Slavko Gorčinac (46) bavi se poljoprivredom. Puno bi mu značilo da ima radno mjesto, ali ovako se snalazi kako zna i umije. Zaselak Plane, u kojem je nekada bilo 250 stanovnika, svelo se na svega 28 onih najupornijih. Gorčinac smatra da će selo ostati pusto.

Slabo se vodi računa o selu. Moj komšija ima 20 muznih krava, predaje mlijeko, ali šta će od toga kada mu mljekare ostaju dužne. Ja sam uvijek bio za to da se Čečava proglasi opštinom, ali evo vidimo da sad i to nije bitno. Nema ljudi. Daleko smo i od Teslića i od Doboja, a naroda je nekada bilo. Možda bi bilo i sada, ako bismo bili opština. Lakše bi se živjelo i trošili bismo svoje pare,

kaže Slavko Gorčinac.

Slobodan Miletić (24) u Čečavu dolazi svakog vikenda. Radi u Banjaluci, ali svome selu se odužio na taj način što je pokrenuo 2006. godine sajt na kome se svi mogu informisati o ovom selu.

Svi mi moramo da se odužimo selu odakle potičemo koliko se može. Kad bi bilo više sloge i htijenja, vjerujem da bi bilo puno bolje. Čečava je lijepo mjesto u kojem ima perspektive i čak bi moglo da bude i opština. Možda bi to bilo i bolje,

kaže Miletić.

Budućnost (ne)izvjesna

Selu nedostaju ambulanta i apoteka. Doktor dolazi samo dva puta sedmično i to kada završi s poslom u Tesliću.

Veoma smo nezadovoljni jer nam fali doktor. Imamo oko 2.300 registrovanih pacijenata i to je dovoljno za otvaranje apoteke, ali o tome se još ništa ne zna,

kaže Kovačević.

Na putu prema staroj crkvi svetog Ilije u Čečavi, gđe je nekada zasnovana prva škola na ovim područjima, nalazi se kuća Ruže Vuković (92), najstarije mještanke Čečave. Skrhana godinama i izmorena životom, Ruža s kćerkom Anđom živi u kući bez struje. Ovo nije jedini primjer da neko nema struju, jer na perifernim dijelovima sela ima grupa od sedam kuća, koje još nemaju struju.

Evo, sinko… Ne vidim na jedno oko, stara sam i svakog dana Boga molim da me uzme sebi. Ne mogu više da živim ovako. Nemamo struje, nikakvih primanja, jedva preživljavamo. Da nema kćerki, zetova i unučadi, ko zna kako bismo preživjele,

kaže Ruža.

Ipak vedrog duha, Ruža pomoću štapa izađe pred kuću i razmišlja kako je nekada bilo u Čečavi… Sjeća se kako su se putem prema centru spuštali cure i momci na igranke. Prije toga neđeljom i svecima uz brdo se išlo do stare crkve na molitvu. Đevojke su plele i prele, priča baba Ruža, a momci su se takmičili… Pjesma se orila iz mladih grla…

Sada samo cvrkut ptica naruši mir pojedinih zaselaka Čečave, ali nema graje kao što je nekada bilo.

U kućama je bilo po deset članova. Sve se radilo u slozi. Danas je svega manje, i ljudi i sloge. Evo ja sam ostarjela, a niko iz opštine da me obiđe da pita imam li šta jesti. Ali bez obzira na to, Čečavu volim jer je lijepo mjesto,

kaže baka Ruža.

Bez obzira na sve probleme, osmijeh ne silazi sa lica ljudi u ovom teslićkom selu. Svi vjeruju u bolje sutra. Na samo nekoliko kilometara od Čečave nalazi se Rastuška pećina, koja u zadnje vrijeme postaje prava turistička destinacija. Pokazuje se veliko interesovanje za poljoprivredu, a budućnost za razvoj ima i seoski turizam.

Ostaje nada da će u Čečavi opet biti života. To je još živo selo, ali da je riješiti neke osnovne infrastrukturne probleme, puno bi se učinilo na tome da mještani ne napuštaju selo,

rekao je Dejan Kovačević.

Glavna priča prošle sedmice bila je da je trebalo da se označi početak radova na pet i po kilometara asfaltnih puteva u selu. Putevi vraćaju ljude… Možda je to prekretnica koja će vratiti Čečavljane na stara ognjišta i selo učiniti veselijim… Još ima onih koji vjeruju da je sigurno tako…

Pozicija

Selo Čečava je jedno od najvećih u BiH. Činjenica da je na 78 kvadratnih kilometara imalo i do 3.500 stanovnika, pokazuje da je nekada sve bilo na njihovoj strani, ali vjerovatno to nije iskorišteno. Koliko je selo pokazuje i podatak da graniči s 11 sela iz tri opštine. Graniči na sjeverozapadu sa selom čelinačke opštine Gornjim Vijačanima i sa prnjavorskim selom Kulaši, na sjeveroistoku sa selima dobojske opštine Osrecima, Ljebom i Stanarima, na istoku sa selima teslićke opštine Rastušom, Ukrinicom i Osivicom, na jugu s Ronkovićem i Pribinićem i sa Šnjegotinom Gornjom graniči na zapadu.

Nezavisne novine, 15.08.2010. godine