Dirljiv komentar na tekst „Ko je srećan“

Nakon što smo objavili tekst pod nazivom „Ko je srećan“, iz dijaspore nam je stigao komentar, koji prenosimo u cjelini.

Nisam siguran da li moj komentar će biti drugačiji od ova dva prethodna, ali želim da naglasim da je seoska idila ono što mnogima danas nedostaje. Posebno onima koji su rođeni na selu, odrasli na selu a sad više ne žive tamo. Kao meni npr. Sjećam se jako dobro djetinjstva a i prvog odkosa trave koji sam od oca naučio, žetve pšenice i kruške žetovke, prvih kupanja za Đurđevdan i pecanja na maloj Ukrini, redovnih odlazaka na kiseljak, đačkih izleta i sađenja borića.

Sjećam se skoro svakog zaseoka od Stražbenice do Radnje, od Ukrinice do Rastuške pećine, starog ćire, prve crne Volge po prašnjavom putu, školskih kina a o fudbalu i nekadašnjim igrankama da i ne govorim. Čečavskog zbora za 4.Juli, Ukrnjskog po Ilini i Rastuškog zbora u Septembru.

Nije tad bilo ni sekti ni drogiranja, a ne sjećam se ni nacionalizma bilo koje vrste. Sad u dijaspori u tuđem gradu pokušavam da „živim kao sav normalan svijet„ a ipak mi nedostaje ono malo seoske idile o kojoj mnogi pričaju i pišu. Nije to vapaj i nekakav žal za mladošću, bolje reći u pitanju je nedostatak onog balansa prirodnog i iskrenog, gdje imamo i malo para i malo muzike, malo pjesme i igre a rada poprilično. Ovako smo se i razišli i otuđili, zaboravljajući i svoj jezik i kulturu.

Nismo možda ni mi sami krivi, ni političari valjda ne znaju bolje i sve to ide samo od sebe a vrijeme ide najbrže. Prolazi brze nego sto bi se iko od nas nadao tome. Kako bih samo želio da mladi mogu da ostaju na svojoj đedovini, da na njoj budu srećni i da ne budu žrtve pošasti sektaštva, narkomanije i razvrata svake vrste po tuđim gradovima i zemljama.

Da na kraju pozdravim sve Čečavce, Rastušane i Ukrinčanine, da im poželim da budu srećni u svom zavičaju u nadi da će vremenom i standard biti bolji i samim tim da razloga za njihov eventualni odlazak neće biti.

Neđo Jović