Kratka priča o Dušanu Kostreševiću

Autor priče je Momčilo Spasojević

Priču koju u nastavku donosimo ustupio nam je autor uz napomenu da je u tekstu načinjena greška kod imena učitelja iz Čečave. U razgovoru sa autorom utvrdili smo da umjesto imena Milivoja Gligorića treba da stoji ime Svetislava Stojisavljevića. Kada je 1882. godine pop Jevrem otvorio prvu srpsku osnovnu školu u Čečavi, on je bio prvi učitelj. Pored popa Jevrema, učiteljsku dužnost vršio je nekoliko godina ranije tada dosta pismen seljak Jovan S. Jotanović. Prvi stručno obrazovani učitelj u selu bio je Svetislav Stojisavljević, koji je radio sporazumno sa popom Jevremom. Za Gligorića se u tekstu još navodi da je rodom negdje od Šapca. Kako za Svetislava nemamo sačuvanih podataka o porijeklu, moguće je da je upravo on bio rodom iz Šapca.

Na groblju Karaula, u Petrovcu na Mlavi, ima jedna sasvim neobična grobnica. Iako je okružena brojnim spomenicima ona, svojom patinastom i oronulom ljepotom, djeluje neobično tužno i usamljeno. Svojevremeno je bila jedna od najljepših i najraskošnijih grobnica podignuta nekom srpskom učitelju. Sagrađena je novcem ušteđenim i namijenjenim da se njime podigne dom za srećan život učiteljskog para – Dušana i Milje. A kad je smrt neočekivano uzela Dušana, Milja je odlučila da tim novcem sagradi grobnicu a potom, ugašenih snova, dvadeset narednih godina života provela je kao podstanar, nezainteresovana za lično dobro.

Nadgrobni spomenik visok je oko četiri metra. Osnova mu je pravougona sa četiri simetrična vitka stuba u pročelju, ukrašena na vrhu kockastim kapitelom sa prelazom iz kruga u kvadrat. Na pročelju, ispod samog bordo krova, je naglašen metalni vizantijski krst sa dvije ukrštene maslinove grančice. Ispod lijevog i desnog ukrasnog ispusta i krsta, je natpis ispisan pozlaćenim ćiriličnim slovima: GROBNICA KOSTREŠEVIĆ DUŠANA I MILJE. Na samom tlu, u središnjem dijelu grobnice, je velika ploča od crnog mermera, nešto malo izdignutim gornjim dijelom, sa fotografijama pokojnika i supruge mu, a povrh nje, u zasvođenom lučnom udubljenju, je isklesana otvorena knjiga s natpisom: Ceo njegov život beše čast, ponos i ljubav prema narodu. Neukaljana čela koračao je kroz život dignute glave. Zaklopio je svoje oči čist i svetao. Počivaj večnim snom. Iznad nje, u visini prosječnog čovjeka, ispod samog lučnog svoda je anđeo s raširenim krilima, u bijelom mermeru, koji u sebi ima nečeg nježnog i ženstvenog. Na koso postavljenoj nadgrobnoj ploči je tekst: Ovdje počiva večitim snom moj mili odani suprug i drug DUŠAN A. KOSTREŠEVIĆ bivši školski nadzornik u srezu Mlavskom. Rođen u ponosnoj kršnoj Bosni, sin veran svom narodu i Otadžbini. Ljubio je svoju zemlju i za nju živeo i umro: oduživši se narodu i Otadžbini. Zaklopi svoje umorne oči u punoj snazi svog života u 49. godini na dan 23. februara 1931. u selu Knežici. Ovde još počivaju i ostaci našeg milog Bore. Ovu zajedničku večnu kuću u kojoj će boraviti večitim mirom podiže zahvalna odana i neutešna supruga Milja D. Kostrešević učiteljica sa sinovcem Kamenkom.

Tu već devedeset godina počiva učitelj Dušan, rođen u Šnjegotini, selu pored rijeke Ukrnje, u Bosni i njegova supruga Milja, rođena nedaleko od groblja na kome počiva već punih sedamdeset godina.  Dušanov otac Aleksa bio je seoski knez u Bosni, za turske, te i za austrougarske vladavine. Kao knez i glava kuće, po različitim poslovima odlazio je u okolne gradove, a naročito Tešanj, sjedište nahije a kasnije kotara, kome je pripadala njegova knežina. Imao je priliku da se sreće s trgovcima, zanatlijama, sveštenicima i raznim činovnicima, za koje je držao da lijepo žive od svoga znanja, te je odlučio da školuje makar jednog od svojih sinova. Presudan je bio uticaj popa Jevrema Stankovića, koji je vršio svešteničku službu u selu i ponekada konačio u kneževoj kući. Jednom prilikom on će, uperivši prst svoje drhtave ruke u Dušana, kazati: „ Kneže, ovaj mali je bistro dijete, dede da si ga najesen doveo u Čečavu, u školu, imamo tamo sada dobrog učitelja iz Srbije.“

– Blaženi, srećni trenuci. Eh, kako je to davno bilo! – uzdahnu učitelj Dušan.

 A sada je novembar na izmaku. Pun kiše, pun vjetrova, sav mokar, nikakav. Milja je u školi, a on sam u stanu. Đak koga je poslala donio je u korpi iscijepanih drva i naložio peć. Soba je malena i topla. Na stoliću prekrivenom vezenim stolnjakom s crvenim ružama, ležali su lijekovi koje je trebao već uzeti. Na zidu ispod ikone Svetog Nikole, njegove krsne slave, visilo je kandilo sa upaljenom svijećom. Prozor je zastrt velikom čipkastom zavjesom, tako da je soba u polumraku. Vazduh miriše na svjež bosiljak i tamjan. Osjeća se sveta intimnost u sobici koja liči na hram. Odisala je melanholijom i samoćom. Bolestan, ohlađena i požutjela lica,  ležeći u postelji bijeloj kao snijeg, prebire po sjećanjima i zaustavlja se na posljednjim trenucima provedenim u dalekom zavičaju.

To veče, kada je iz polja dogonio stoku, bilo je mračno, kišovito i vjetrovito vrijeme, kao ovo sada, u Knežici. Kiša je čas šibala krupnim kapima, čas prestajala. Slabo se vidio put, a kada bi prolazio kroz šumu bivalo je gotovo sasvim mračno da se staza jedva nazirala. Odmah poslije večere je otišao s braćom na spavanje. Pričali su, šalili se i smijali duboko u noć. 

Ujutro, čim se oglasio prvi pijetao negdje od Stražice, skočio je iz kreveta i brzo se obukao. Bilo je još mračno. Tu i tamo kroz pocijepane oblake virkale su zvijezde. Dok se umivao ispred kuće unutra je vidio škiljavu svetlost petrolejke. Otac, krupan čovjek nepomućene mirnoće, polagano je ispijao kafu. U avliji je rzao konj dorat zobajući svoj jutarnji obrok. Nedugo potom bili su na putu. Svitalo je u naletima, s prekidima. Kada su izašli na Trkaline, prvi sunčevi zraci su već obasjavali rahitične grane stoljetnih hrastova pored puta. Vrane su prelijetale preko druma dok je po strmim njivama ponegdje već paslo poneko stado ovaca. S pomiješanim osjećanjima radosti, tuge i straha koračao je iza konja na kome je jahao otac. 

U Čečavu su stigli su negdje iza podne, u vrijeme ručka. Po voćnjacima su se plavile šljive savke. Sredinom sela prolazi put. Uz kuće su štale i stoka. Iz njih osoka curi premaputu. Mačke lješkare i predu po prozorima, a psi njuškaju po bunjištima.

U kući Miloša Savkovića, uglednog i dobrog domaćina kod koga će stanovati, dočekani su toplim prijateljskim riječima i lijepo ugošćeni. Ipak, rastanak sa ocem, sutradan, teško mu je pao. Nešto ga je gušilo u grlu i zamalo nije zaplakao gledajući u očeva široka pleća koja su odmicala.

Imao je osam godina kada je počeo pohađati školu kod učitelja Milivoja Gligorića, rodom negdje od Šapca, koji će vrlo brzo uočiti njegovu  darovitost. Već u drugom razredu, na svetosavskoj zabavi, na kojoj se okupio silan svijet iz okoline i mnogi uvaženi gosti iz daleka, povjerio mu je da izgovori pozdravne riječi koje i danas pamti: Sabrasmo se u malenoj školi ovoj što otvara umne oči djeci našoj, učeći ih što je pravo što je lijepo da nijedno čedo kod očiju ne ostane slijepo. 

Cijela ta zima bila je sniježna i oštra, ali uoči Savin dana njena moć bi naglo slomljena i na sam praznik je bilo veoma lijepo i sunčano vrijeme. Stigao mu je otac. Bio je veoma ponosan kada je pročitano da je prilog za školu i siromašne đake, od tri forinte, priložio i težak Aleksa Kostrešević iz Šnjegotine. A na jesen, te 1894. godine, na Malu Gospojinu, hramovsku slavu, pobijedio je na takmičenju deklamatora. O tome je pisalo i u B.-H. Istočniku. Ali malo šta dugo ostaje važno.

Učitelj Milivoje ga je, po molbi oca, dodatno pripremao i pomogao mu da u Srbiji, u Aleksincu, upiše učiteljsku školu. Odlazak u Srbiju predstavljao je slatku radost, radost kakva godi onima koji tek ulaze u život. Bilo je to baš one godine kada je tu ustanovu, kao „košnicu u kojoj mu rade o glavi“, kralj Aleksandar Obrenović iz Beograda izmjestio u Aleksinac. Škola je imala učiteljski kadar prvog reda.

Vratio se kao mlad učitelj pun znanja i poleta, te odmah počeo da radi u Čečavi. Sledeće godine Zemaljska vlada u Sarajevu donijela je propis da se za rad u konfesionalnim školama u BiH mora dobiti saglasnost, tj. sertifikat od strane državnih organa. Neprijatno se iznenadio kada je, 15. avgusta 1904. godine, u Školskom vjestniku, objavljeno da se Dušanu Kostreševiću ne može dati saglasnost jer nije završio učiteljsku školu u Carevini.

Kako nije mogao nastaviti rad u Čečavi, i uopšte u Carevini, drug iz učiteljske škole javio mu je da traže učitelja u kruševačkom okrugu, za rad u školi u Pojatama, te se prijavio. Bio je primljen za privremenog učitelja. Od Čečave se rastao sa jesenjim raspoloženjem u duši.

U Pojatama je počeo raditi u novosagrađenoj školi i ostaće tu nepune dvije godine. Bio je to stočarski kraj, u mnogo čemu sličan njegovoj Šnjegotini. Tamošnji gorštaci su bili sličnog mentaliteta, ljudi nezlobive duše, skloni životu po običajima. Mnogi đaci su u školu dolazili iz vrlo udaljenih mjesta. Valjalo im je prelaziti preko nabujalih potoka, ići kroz mračne šume, preko pustih polja i blata po svakakvom vremenu, često vrlo oskudno odjeveni i u slaboj obući. Posebno im je teško bilo, kada zimi napada dubok snijeg, kroz cjelac probijati se do škole. Promrzli i ozebli, bi se sakupljali oko peći u kojoj su se žarile bukove cjepanice. Iz mokre odjeće se pušilo kao iz kakve pušnice. Premorena djeca bi zakunjala i zaspala, a on ih nije budio. 

Nakon dnevnih napora naveče se zatvarao u svoju sobicu, da se tuga u njemu ne bi taložila, i uz škrtu svjetlost voštanice, zadovoljstvo tražio u čitanju dok se pred njim rasprostirao crni mir noći. 

Za zimskog raspusta, zbog velike daljine, slabih veza i troškova, nije odlazio kući, u zavičaj, ali je, za dugih zimskih noćih, s tugom mislio o svojim najbližim. Posebno bi ga obuzela olovna neutješnost, kad bi pomislio na majku Vinku, koja je umrla još za njegovog školovanja u Čečavi. Ujutro je uvijek ustajala prva. Djeci je, uz osmjeh pun svježine, govorila kako jutro ima usta puna zlata i da se ne valja ni prekrstiti prije nego što se umije. Stoga, prvo što bi ujutro uradio, bilo je da se umije vodom hlanom kao led s vrela Lipa. Ubrzo potom bi, sa zastrugom punim skorupa i komadom kukurznog kruha u torbici, bos, koračao kroz rosnu travu tjerajući ovce ili goveda na pašu. Iznad njega bi se plavilo proljetno nebo, dok se svjež miris širio s glatkog mladog lišća i sočne trave koja je bujala oko Čivitnog potoka, po Baštici, Bjeljevinama i Krčevinama pod brijegom. Pravo zadovoljstvo predstvljalo je tjerati stoku na ispašu po Lukama, Jazicama i Tukovima, tamo gdje su se sastajale rijeke Ukrnja i Šnjegotina, tekući lagano kroz svoja korita, šumeći u jazovima i rasipajući se po vodeničkim kolima. S tim šumovima nerijetko bi se stopili i zvuci frule, dok je naokolo vladao ljetni mir nad poljima zrelog žita. Ti dani bez imena bili su tako dugi i neponovljivi, kako to biva samo u djetinjstvu. 

Sjećanja na djetinjstvo su dolazila iz srca i u njima nije bilo mjesta ničemu neprijatnom, već samo najljepšem što je pomalo ličilo i na prijatnu prevaru samog sebe. 

Nakon raspusta, u drugoj godini boravka u Pojatama, dobi mjesto privremenog učitelja u Lipovcu, malom selu u blizini Aleksinca. Ispred očiju mu promiču žive slike, studenom rukom vjetrova opustošenih polja, jesenjih kiša i blatnjavih puteva tog sela. Ničega u njemu nije bilo osim siromaštva. Ponekad bi se u sumrak oglasila pjesma: Kasno pođoh iz pijane mehane… mračna, strasna oduška pripitog mladića od teškog i neradosnog života. Nastojao je da kod  đaka pobudi zanos za učenje i hvalom podstakne ono što je u njima najvrijednije. Ali tu se neće dugo zadržati. Uskoro, po ličnoj molbi, odlukom Ministarstva prosvete i crkvenih poslova Kraljevine Srbije, premješten je u Vitovnicu, u Srez mlavski, septembra 1906. godine.

U Vitovnicu, gdje je prvi put sreo Milju, doputovao je tačno na Malu Gospojinu. Stigao je blatnjavim, razrivenim putem, po pljusku i pokisao sav do kože, ali vedar i živahan, kakav je uvijek bio u ta vremena. „Kakva li je ona“, mislio je cijelim putem. Znao je da, njegova buduća koleginica, tu na službi od lani? Vrata mu je otvorio školski poslužitelj, stariji čovjek, krupan, već osijedio, u prljavoj kecelji: „Skroz ste pokisli, gospodine, ali lijepo je što ste došli“, kazao je nekim promuklim glasom i pokazao mu vrata njegove sobe. Soba je bila malena i niska ali prijatna, okrečena u bijelo. Tek što je zbacio sa sebe sve što je bilo mokro i počeo da se preoblači, začuo je u hodniku sitne korake i kucanje. Ogrnuo se mokrom kabanicom i prišao vratima. Bila je to ona, Milja! Gledala ga je s rosnom svjetlošću u očima. Nosila je snježno bijelu, brižljivo popeglanu bluzu. Preko lijeve ruke je držala dva velika lanena peškira, a na njima mirisavi sapun sa utisnutim slovima. Sve je to bilo čisto, svježe, ugodno.

– Dobro došli, poštovani kolega – izgovori to nekako zbunjeno i lice joj obli(lo) rumenilo. 

– Zdravo… zdravi bili – nije znao da li da je persira ili ne, te se zacrveni isto kao i ona. 

– Jeste li živi i zdravi – zbunjeno upita i zastidi se jer je bilo očigledno da djevojka puca od zdravlja.

– Hval Bogu, jesam i jedno i drugo. Evo vam sapun i ručnici, ugrejanu vodu će vam odmah doneti Dimitrije, poslužitelj.

– Zahvaljujem i jako se veselim što sam došao – rekao je brzo, osjećajući kako mu se duša veseli i razgaljuje.

Ona se samo osmjehnula i brzo otišla. Stigao je da vidi kako joj je zasjalo lice i iza nje je ostala neka čudna tišina. U duši mu je zaplamsala vatra. Drhtaj mu je prošao tijelom a sjaj radosti prelivao se u očima. 

Slika, kada su se ujutro ponovo sreli, ostala mu je u najsvjetlijoj uspomeni. Njena crna kosa, naglašeno slavenske crte lica, plava haljina s naborima, koja joj steže vitki stas i nježne grudi, sanjive oči i čistoća ljubavi prema svemu na svijetu. Bio je svjestan da se tog jutra s njom u ljubavi stapio za cijeli život.

Za Đurđev dan, naredne godine, mnogobrojne zvanice veselile su se na njihovoj svadbi, u kući Miljinog oca Toše Ristića, u Petrovcu na Malavi.

Mada su u Vitovnici proživjeli mnoge svijetle i prijatne trenutke, uskoro će biti premješteni u Manastiricu, gdje će provesti najveći dio svog zajedničkog života, mnoge lijepe ali i teške godine. Selo je dobilo ime po davno porušenom manastiru, od koga više nije bilo ni traga. Živjelo je od ratarstva i stočarstva. Škola je u njemu otvorena još za vladavine kneza Mihaila Obrenovića.

U srcu tog pokoljenja učitelja ugnijezdila se sigurnost i uvjerenje da će cijeli svoj radni vijek provesti u mirnom i spokojnom vaspitavanju srpske djece pa i kod ovog bračnog para. 

Milja je bila savjesna učiteljica i odana supruga, koja je u Dušanu pronašla pravog i brižnog prijatelja. U njihovim omanjim sobicama uvijek je bilo ušuškano i toplo, sunčano i vedro. Čudna je bila gospa Milja, kako su je znali zvati seljani, a niko joj se nije čudio, svi su je poštovali i uvažavali. Cijenili su njen zdrav smisao za pravično, stalnost i živo učešće u tuđim nevoljama i radostima. Nikada ništa nije tražila za sebe pa su joj svi rado pomagali kada bi što tražila za druge. Činilo se, kao da su se sve njene vrline rodile s njom i da je nisu stajale nikakvog truda ni muke. Ona se drugačije nije mogla ni zamisliti. Voljela je ponekada s prozora, punih topline i svjetlosti, da gleda kako se đaci igraju u dvorištu pa bi, možda sjećajući se svog izgubljenog sina, sa suznim uzdahom kazala: „Ej, ej, deco moja, deco!“ – a onda brišući oči, brzo nestajala. Naime, odmah nekakao po dolasku u ovo selo, dobili su sina kome su na krštenju dali ime Boro. Međutim, i pored velike roditeljske brige i staranja oko djeteta, ono je od rođenja poboljevalo i naposlijetku umrlo navršivši jedva godinu dana života. 

Uslovi za rad bili su, uglavnom, loši. Selo je živjelo u čestitoj bijedi, neužurbano i jednolično, ali sve je moglo da se zavoli. Dušan je rano shvatio da se najveća svetost krije baš u običnosti. Sa posebnim uzbuđenjem, i uvijek iznova, doživljavao je septembar i početak nove školske godine. Volio je miris novih udžbenika, mješavinu tišine i buke, što su  ispunjavali školu. Imajući na umu riječi književnika i kolege Janka Veselinovića: dajte detetu osmeh i ono će vam dati celo srce, sa učenicima se ophodio pažljivo i ljubazno. Bio je srećan kada bi primjetio da im oči zasjaje i ožive od njegovih riječi. Niko ne osjeća nove stvari snažnije od djece koja prosto zadrhte od njihovog mirisa. A on je saosjećao u njihovim skromnim radostima, sjećajući se sretnih dana svoga djetinjstva. 

Tiho su milile godine, a onda je zagrmio veliki rat. Zamukle su ptice. Sve se naglo promjenilo. Hitac gimnazijalca Principa u Sarajevu, ispaljen u nadvojvodu Ferdinanda uništio je sve ono što se zvalo „svjetsko blagostanje“. Od tog pucnja pokrenula se i izmijenila cijela slika života. 

U veliki rat je otišao s mjesta učitelja u Manstirici. Imao je tada  trideset i tri godine. Okišilo se, prosule su se prve ženske suze. Vozovi su praznili sela odvozeći obveznike na zborišta. Pobjede u prvoj godini rata i zatišje krajem te i početkom naredne godine, su mu ulili optimizam u dušu. Ali, u jesen 1915. godine, kada je krenula njemačka ofanziva velikih razmjera, s vojskom se, u kasnu jesen, povlačio  preko Kosova prema Albaniji i Grčkoj. S nelagodom se prisjećao tih novembarskih dana kada su se približavali  Peći. Bilo je hladno i mrazno. Na putu se smrzla svaka barica i blato u kome su se vidjeli otisci konjskih potkovica, točkovi kola i đonovi vojničke obuće. Bilo je toliko hladno da se na brkovima vojnika i nozdrvama stoke smrzavao dah, svaka se kapljica odmah pretvarala u led. Tu ga je presrelo i živo istorijsko lice kralja Petra. Odmah od Peći, visoko pod samo nebo, dizale su se zastrašujuće masivne stijene slijepljene zamrzlim snijegom i ledom. U daljini, tamo prema Skadru, vrhovi tih zaleđenih planina, spajali su se takođe sa zamrzlom masom magle. Tuda je vodio put za Skadar i dalje za Grčku, u luku spasa. 

Život se opirao smrti. U tim časovima imao je na umu očeve riječi upućene majci, jednom kada se u djetinjstvu teško razbolio: „Ako je stvoren za nešto, živjeće“. I preživio je. S Krfa se, tek u januaru 1917. godine, preko Crvenog krsta, javio svojima da je živ i od vojničke plate slao nešto novaca Milji. Tamo daleko… proticali su dani jedan za drugim, dugi kao godine. Olovna bezutješnost ležala je nad vojnicima. Čežnja za Srbijom i porodicama ih je izjedala. A onda je probijen Front i rat se naglo završio, onako kako je i počeo. Pocrnio i omršavio ponovo se našao kod kući i vratio učiteljskom poslu, u selu Manastirica. Čudio se koliko je toga stalo u nepune četiri godine, a onda, za kratko vrijeme, sve je opet postalo tako obično kao da rata nikada nije ni bilo. Život je tekao spokojno, bez velikih uzbuđenja, ispunjen svakodnevnim sitnim brigama i događajima.

A onda se odjednom naglo i neočekivano sve promijenilo. Iako je selo nosilo smjeran i lijep naziv Manastirica, u njemu je oživjelo mnogo štošta što ne valja i počelo da buja. Zatražili su premještaj. 

Onog dana kada su stigli u živopisnu Knežicu duvao je jak sjeverac od Ranovca. Bio je septembar. Rubom sela lijeno je tekla rijeka Mlava. Zemljište oko nje je pjeskovito, rodno i lako za obrađivanje. Uz obalu raste bujno drveće. Rijeka ljeti oplića i može se prijeći kolima. Tekući preko kamenčića i šljunka, čista da se mogla piti, podsjećala ga je na njegovu Ukrnju. Iako Mlava nije brza rijeka, dešavalo se da se poneko dijete, koje ne zna plivati, utopi. Velika i gorka bol ophrvala ga je kad se u njoj utopio Čedomir, sin njegovog brata Boška. Tim tužnim povodom dolazio mu je otac, i doveo drugog Boškovog sina, Kajicu, da kod njega pohađa školu. Na fotografiji iz tog vremena, vidi se on, Dušan, crnjomanjast, kratko ošišan, s crnim brkovima, malo onižeg rasta, umnog i pitomog pogleda kulturnog i obrazovanog čovjeka.

Nakon godinu dana rada u Knežici kao učitelj, imenovan je za školskog nadzornika Sreza mlavskog, a za dugogodišnji nesebičan rad i zalaganje, u februaru 1928. godine, odlikovan je Ordenom Svetog Save V reda, što mu je još više podiglo ugled. 

Posao školskog nadzornika nije bio naporan, a plata je bila pristojna. Ta lakoća života predstavljala je plodno tlo za razmnožavanje ljudskih slabosti. Unatoč što se uvijek čuvao od toga, kao i svake žurbe, koja najčešće dovodi do kajanja, na Đurđevdan, krsnu slavu Miljinih, dvanaest godina od završetka rata, u razgovoru o društvenim prilikama, o kojim je bila riječ, prizemnog raspoloženja, kazaće: „Jest da su poslije Velikog rata nastala neka druga vremena, ali ona nam nisu dala puno razloga za radost. U ovom društvu vrlina ne znači ništa. Rad takođe ne znači ništa. Vjerovao sam da će poslije rata nastati novo vrijeme za neki novi svijet, pun harmonije i tolerancije. Ali brzo sam shvatio koliko sam se prevario.“ Te riječi djelovale su na prisutne kao da je munja bljesnula u dugoj tamnoj noći. Nakon neprijatne stanke, prisutni načelnik Mlavskog sreza, kome je vino rasulo plamen po licu, glasom nabijenim prijetnjom, kazao je: „Ja to ne vidim na takav način, varate se, gospodine nadzorniče.“

Nije primjetio da se već sutradan ispod njegovih prozora počela šunjati nesreća poput noćnog lopova. Među činovnicima, sveštenicima i njegovim kolegama, počela je da raste ledena hladnoća i oni su postali drugačiji, odbojni i nijemi poput grobljanskih prosjaka. Počeli su da skreću poglede i da ga izbjegavaju kada bi im išao u susret. Nesreća je naglo uletila u njegov život. Samo deset dana kasnije bio je smijenjen s položaja privremenog školskog nadzornika i raspoređen na mjesto učitelja u Petrovcu na Mlavi. Govorilo se zbog revolucionarnih nadzora i ubjeđenja. 

To mu je teško palo i prokomentarisao je to kratko, praznog srca: „Ništa nije tako pogubno za čovjekovu volju kao nepravedna kazna od strane nadređnjnih“. Stvarnost mu je postala žalosna, a život beživotan, istrošen i otrovan. Naglo je odsječen od bilo kakavog zadovoljstva u kojima su uživali ljudi oko njega. Činilo mu se da mu se život ruga i da više nikom nije potreban. Dani koji su prolazili samo su gomilali teret koga nije umio da se oslobodi.  Pun gorčine i s injem prosutim po srcu, pao je u duboku i žalosnu usamljenost.Praznina se u njemu taložila kao i osjećaj ništavnosti svega što je u životu uradio. Sve je to sada bio samo trag na vodi. Kroz tišinu naslućivao je šum hajke, iako gonioce nije vidio. Nisu ga mogle utješiti ni Miljine riječi izgovorene s puno neizmjerne ljubavi: „Nikada se ne može izgubiti ono što je pravo blago, a kod tebe je to iskrenost i poštenje. Kada ti ostane samo to, dovoljno ti je ostalo.“ 

Da se čovjek može naviknuti na bilo šta, pokazao je to u ratu, ali  na ovakvu nepravednu odluku nije mogao. A kada se nesreća zakotrlja ne zaustavlja se lako. Mislio je na smrt i već vidio dane u kojim ga više neće biti. Ubrzo je i opaka bolest na njega spustila svoju tešku ruku. I jedne februarske noći, dok je napolju bjesnilo olujno sniježno nevrijeme, u gluvo doba noći, ugasio se njegov život, rano istrošen i ispunjen nesigurnošću. Ogoljele smrznute grane drveća sablasno su lupale po prozorskim oknima. Sat na zidu, sa išaranim brojčanikom i sa utezima, koji su visili na lančićima, otkucao je dva sata poslije ponoći. 

 Kamenko, Dušanov bratić, mnogo kasnije, sjećao se tog događaja: – Bila je uveliko zima. Stric pade u krevet ali nisam tome pridavao naročitu pažnju, jer se kod nas u kući često bolovalo, međutim, usplahirena lica strine i onih koji su nam dolazili, kazivalo je da se nešto ozbiljno dešava. Strina me nije puštala u sobu gdje je stric bolovao, ali jednom se ušuljah onamo. Stric je ležao u krevetu, u polusjedećem položaj, na visoko naslaganim jastucima, bio je blijed kao zid. Uplašio me je i zbunio taj njegov izgled, počeh nešto da mucam, ali mi strina dade znak da izađem. Nisam znao šta to sve znači, još manje da je stric na samrti. Uskoro, jedno jutro kad se probudih, uđoh u bolesničku sobu i vidjeh ondje okupljene žene i strinu u plaču. Ona me uze za ruku i dovede do bolesnikove postelje. On je ležeo malo postrance zatvorenih očiju. „Eto, vidiš, sine“, reče mi, „umro je tvoj dobri stric“. Tek tad shvatih svu strahotu smrti i briznuh u plač.

Momčilo Spasojević je autor i knjige „Legende Pousorja” koju možete preuzeti u dijelu dokumenti.