Preko tamnog vilajeta za Doboj

Kolumne na našem portalu predstavljaju autorske članke ili eseje koji nude mišljenja, ideje ili analize o određenoj temi.
Autori u njima pišu o širokom spektru tema, uključujući politiku, tehnologiju, istoriju, kulturu, umjetnost, zdravlje i mnoge druge. Svaki članak nudi jedinstveni pogled na temu, sa ciljem da potakne čitaoca da razmisli dublje o određenom pitanju.
Ukratko, ova sekcija je mjesto gdje se autori mogu izraziti, a čitaoci mogu dobiti uvid u različite perspektive o temama koje su im bitne. Želiš biti autor? Javi nam se putem e-pošte ili na Fejsbuku.

Sinoć na portalu RTRS-a naletih na spot [SRNA], gdje neko poziva Srbe da danas u 18 časova izađu na entitetsku granicu i blokiraju saobraćaj. U videu se ne navodi ko organizuje i poziva. Pojavljuje se samo amblem dvoglavog orla na crvenom štitu, koji podsjeća na amblem VRS. Kažu Srpska graniči sa tamnim vilajetom u kojem nema prava ni pravde za Srbe, pa zato. Među nekoliko lokacija, poziva se i na blokadu granice u Doboju. One dole na Usori. A eto, nema dvadeset dana kako sam baš tu, na toj granici, bio blokiran. Evo kako je to bilo i usput par ličnih zabilješki o nesrećnom Doboju.

Prvo – blokada od najavljenih pola sata i nije neka blokada. Polučasovno zadržavanje na granici koje redovno doživljava gotovo milion raseljenih Srba iz BiH, takvo zaustavljanje ne računa kao blokadu. To je jedva piš-pauza. Zamislite seljaka da pripinje kravu svakih pola sata – bespotrebno vucanje stoke. Ali neka zasad stoke, hajde da se vratim na ono što sam trebao ispričati.

Na ručku kod ženinih, dok pirim u vruće punjene paprike na trideset stepeni u ladovini otvorene verande, pomenuh da kasnije moramo za Doboj. Otrese punac glavu, proguta nesažvakani zalogaj – ma nemere se djeco doć do Doboja. Nemojte se igrat ako nemorate, veli. Nastavi, kaže da je vozio Nadu u posjetu materi u dobojsku bolnicu. Posjete od četiri, preko Stanara zatvoren put, radovi na dionici preko tunela. A na Federaciju u to vrijeme izgibija. Nije kolona nego se stoji na mjestu. Mi zamal babi zakasnili u posjetu.

Saslušam pa dodam da moramo. Šta ćemo, takav nam raspored u AC Školjić u Tešnju za zamjenu senzora na automobilu, pa moramo za Doboj da preuzmemo neke stvari, pa autoputem za Prnjavor na sijelo kod prijatelja. Obećali smo Bojanu i Tanji. Završi punac sa djeco kakogod vi oćete, ja sam vam reko. Tako ručali, prebacili još koju pa poslom.

Znam da se sad pitate zašto tu popravljam auto. Popravljao sam godinama u Banjaluci. Svi su mi govorili da sam budala i da u tom servisu ni Banjalučani ne popravljaju. Nisam im vjerovao sve dok mi se nakon obavljene popravke na točku, isti nije blokirao u vožnji. Sad ovi dole isto ovlašćeni, dosta jeftiniji i djeluju korektni… Ako se to smije ovdje reći.

Nakon obavljene popravke, negdje oko 18 časova, kada smo se iz pravca Tešnja spustili na magistralni put Teslić – Doboj, utopili smo se nepreglednu kolonu prema Doboju. Mic po mic, neće ovo brzo. Pade mi na pamet Pero. Nije da mu nisam vjerovao, nego kontao sam čovjek nije naučio i ne voli čekanja i zastoje, možda je bila i neka nezgoda, a tu su i posljedice ranjavanja, PTSP, godine i ko zna šta. Ali bio je u pravu. Imao sam dobrih sat i više da razmišljam i da se čudim takvoj gužvi daleko van granice… A evo, ispade da tu ipak ima nekakva granica.

Kad god idem prema ovom gradu, obuzmu me posebni osjećaji. U njemu sam proveo najbezbrižnijih osam godina života i tu završio škole. Znam da o tim periodima svako ima riječi hvale pa neću o tome, nego o gužvi.

Doboj je do rata bio treći najveći grad na prostoru današnje RS, a vjerovatno najveće trazitno čvorište u BiH. Pored željeznice, imao je Trudbenik i još nekoliko važnih i velikih preduzeća koja su činila osovinu njegovog razvoja. Grad je u posljednjem ratu mnogo postradao i od njega se nije nikad oporavio. Okolna mjesta, poput Prnjavora i Dervente, čija ekonomija se u predratno vrijeme svodila na trgovinu stokom, danas su daleko industrijski razvijenije sredine. Ali sva ta mjesta nisu ni blizu privrednog čuda u kakvo se nakon rata razvio Tešanj – opština koja već deceniju unazad ostvaruje godišnji izvoz veći od milijardu KM. S druge strane, Doboj se poslije rata našao u svojevrsnom političkom getu, u kome je sistematski opljačkan i osiromašen. Otcjepljenje Stanara je bio samo posljednji zakovani ekser u kovčeg njegove nesrećne sudbine.

Danas se posao unutar Doboja svodi na Javnu upravu i ugostiteljstvo, dok sve drugo putuje van opšine – u stanarski rudnik ili dervenrske firme, a najveći broj radnika svako jutro, po svoju mrvu hljeba, odlazi u Tešanj i dalje prema Sarajevu. Nepregledne kolone i gužve koje se svakodnevno u poslijepodnevnim satima stvaraju samo u pravcu Doboja, su zapravo Srbi koji se vraćaju s posla. Tako će najavljena blokada danas u 18 časova, koju će, po šablonu, sprovesti partijski poslušnici i plaćene patriote, biti isključivo maltretiranje srpske sirotinje koja će se već idući radni dan morati vratiti nazad na posao.

Ako danas i iz Teslića krene kakva tura, moraće preko tamnog vilajeta. Alternativa je okolo na Prnjavor pa za Doboj autoputem, gdje treba dobrih dva sata do odredišta inače udaljenog jedva 30 kilometara.

Putujući kao đak, svjedočio sam gotovo deceniju poslije rata kako se unformisani mladi regruti, blijedi i prestrašeni, kriju po autobusima Bosnaekspresa u putu iz Doboja za Teslić preko Federacije. To im je bila jedina opcija da se prebace do kuće na dopust sa redovnog služenja vojnog roka. Nije bilo patriotske linije preko Stanara. Danas mi se vraća ista slika i ne znam kako bih se osjećao da sutra moram voziti auto nazad na servis. Politika preko leđa običnog čovjeka je ultimativni kukavički čin, a to nas redovno sljeduje. Još anonimno s elementima ratne simbolike. E!

A dok sam čekao na zamjenu dijela, sa mnom započe razgovor stariji čovjek koji pored mene isto čeka popravku svog automobila. Vjerovatno je vidio ćiriličnu majicu sa natpisom portala i sela. Pita me za nekog Lukića, kaže radio dole negdje s njim skroz do penzije. Priča kako je bio izrazito dobar čovjek i veliki komunista. Nisam znao na koga misli, a kasnije pitam Suvajca pa mi reče. Lijepo je kad tako nešto čuješ van sela. Naročito o ljudima koji su u turbulentnim sredinama proveli dugi niz godina i pritom ostali ljudi. A kojekakvi licimuri danas, skriveni iza nacionalnih simbola – kod mene to ne pije vodu.