Pušačko iskustvo: Kako sam počeo i prestao pušiti u jednom danu

Ne znam kako su drugi ljudi počinjali pušiti – nisam nikad o tome ni s kim pričao. Pretpostavljam da je većina ljudi počela kao i ja – još u d‌jetinjstvu, tajno, da ne saznaju roditelji. I motivacija je vjerovatno kod većine slična kao što je bila kod mene – praviš se važan, imitiraš odrasle ili nekog idola, ili nešto slično tome. A evo kako je to išlo kod mene…

Bilo je to u jesen 1971. godine; išao sam u osmi razred. Moj drug Vlajko i ja smo vid‌jeli reklamu za cigarete u nekim novinama koje je neko donio iz Njemačke, nešto poput fotografije na slici koju sam našao na internetu. Čovjek na konju, kaubojski šešir na glavi, u zubima cigareta, a okolo livade i šume i krda goveda. Nas dvojica smo, čuvajući ovce, često ležali na leđima u travi, gledali u nebo i maštali o tome kako i mi jašemo konje (Vlajko zekana a ja vranca) s cigaretom u zubima dok goveda pasu na livadama duž Bijele rijeke. Ali, kad maštanje prođe vidimo stvarnost: mi čuvamo samo mala stada ovaca, umjesto kaubojskih čizmi nosimo gumene opanke, a o šeširu, konju i cigaretama da i ne govorimo…

Ne sjećam se više čija je to bila ideja, ali jednog dana skovali smo plan. Do konja i šešira je teško doći, ali do dobrih cigareta bi se još i moglo. Ne bismo mi pušili Dravu ili Drinu – samo najskuplje cigarete su za nas dase dovoljno dobre! U Čečavi su u prodavnici najskuplje bile kutije cigarete „Kent“, i mi smo odlučili da nabavimo svaki po dvije kutije. Samo je još trebalo riješiti problem financiranja – toliko novca koliko je trebalo za dvije kutije Kenta nismo ni iz bliza imali. Rješenje smo vid‌jeli u jajima – ne našim, već onim od naših koka. U to vrijeme su u zadruzi (kako smo zvali prodavnicu kod škole u Poljima) otkupljivali jaja – daš jaje i dobiješ novac. Koliko su davali za jedno jaje, ne sjećam se; znam samo da je za dvije kutije cigareta trebalo 50tak jaja.

Genijalni plan je bio da mi svakog dana uzmemo jedno do dva jajeta od naših koka prije nego što ih odrasli pokupe. Ta jaja bismo ponijeli ujutro kad pođemo u školu, i u zadruzi bismo ih trampili za novac. Računali smo da roditelji neće primijetiti ako se broj jaja koje svakog dana nađu smanji za jedan ili dva. Jedno sigurno ne bi primijetili, ali to bi onda jako dugo trajalo dok sakupimo dovoljno za dvije kutije Kenta. Bilo nam je jasno da je to riskantan plan. Prvo, treba donijeti sva ta jaja čitava do zadruge. Razbijeno jaje u džepu ili  u torbaku bi sve upropastilo. Drugo, postojala je opasnost da nas roditelji uhvate u krađi, što bi imalo ozbiljne posljedice. Ali, mi smo se odlučili da plan sprovedemo u d‌jelo, pa kud puklo da puklo.

Počelo je dobro, ali već nakon dva-tri dana moja mama poče da se čudi kako to da koke od‌jednom nose manje jaja. Jako sam se bio uplašio da će sumnja pasti na mene, ali na svu sreću, mama je spomenula i drugu mogućnost – da neka životinja krade jaja. Svraka nije, nju bi čula – ali možda kuna? Meni se tu odmah upalila lampica: to je šansa da se sumnja usmjeri što dalje od mene. „Ja sam juče vidio kako je neka životinja s kitnjastim repom šmugnula pored ograde u potok“, rekoh ja onako usput, kao nezainteresovani posmatrač. „Boga mi mogla bi biti kuna“, rekla je mama. Nije odavno viđena, ali nju je i teško vid‌jeti. Još se požalila na to da koke jaja snesu gd‌je im padne na pamet: ne samo u kokošinjcu, već i na drugim mjestima, često uz ogradu odakle sam ih ja obično i uzimao. Vijest o kuni koja krade jaja kod Perića se brzo proširila pa su i komšije počele začepljati rupe na kokošinjcima i u ogradama.

Vjerovali ili ne, ne samo da smo ostali neotkriveni, već nam se nije ni jedno jaje razbilo – sve smo ih donijeli čitave do zadruge i trampili za novac. Kad smo sakupili dovoljno para, kupili smo po dvije kutije Kenta i požurili kući. Nikad nismo vozili bicikle brže – stigli smo u rekordnom vremenu. Dogovorili smo se da se poslije ručka nađemo s ovcama u Jelicima – s druge strane Crne rijeke iza Ovteka. Dobro se sjećam: tačno u 14 sati sjeli smo pod jedan hrast i svečano otvorili prvu kutiju Kenta. Izvadili smo po jednu cigaretu, kresnuli šibicu i povukli prvi dim. Na svu sreću, nismo taj dim uvlačili u pluća – ostajao je u usnoj šupljini da bismo ga ubrzo potom fućkajući izdahnuli. Nismo pričali – šta tu da se kaže! Bili smo sretni što nam je taj riskantni poduhvat uspio i što smo mogli kao veliki i važni ljudi da pušimo najskuplje cigarete koje su se u Čečavi mogle kupiti. Gledali smo u daljinu i maštali o konjima i autima koji su nam još nedostajali – a srca su nam bila velika kao Ovtek…

Pušili smo tako jednu po jednu cigaretu, dok nismo popušili obje kutije (40 cigareta). Kraj je došao oko 16 sati, što će reći da smo popušili po 40 cigareta za dva sata. U ta dva sata, pod tim hrastom, bili smo neko i nešto, bar u našim očima. Ali, kad sam naveče legao u krevet, počeo sam da malo trezvenije razmišljam o cijelom poduhvatu. Rizikovali smo jako puno – a zašto? Za dva sata fućkanja pod hrastom u šumi! Niko nas nije vidio, niko nam se nije divio. Mogli smo u papir zamotati i suve listove od bilo koje biljke, ne bi bilo nikakve razlike. Sjetih se da mi je d‌jed Boško, dok sam s njim noću sjedio kad je kod nas pekao rakiju, pričao da je on znao dok je bio pušač, kad nije imao duvana, smotati cigaru od suvog konopljinog lista. Ja tada nisam znao – a možda to ni d‌jed nije znao – da konopljin list sadrži drogu još goru od duvana. Na svu sreću, konoplju u to vrijeme nije više niko gajio – inače se moglo desiti da Vlajko i ja prijeđemo na pravu drogu kad je nestalo para za cigarete.

Pored toga, i finacijski efekat je bio bitan. Razmišljao sam o tome šta sam sve drugo mogao kupiti za novac koji sam dao za te dvije kutije Kenta – prije svega mnogo keksa ili čokolade, što je vrlo ukusno i od čega budeš i sit. A dim od tih cigareta je, ako smo iskreni, smrdio. Čemu onda sve to? Shvatio sam tada da ima i drugih načina da se praviš važan.

Tako sam, prije spavanja, zaključio da pušenje nema smisla, i odlučio da ja to neću nikad više raditi. Poslije te odluke sam zaspao i sanjao da vozim motocikl „Java“, iza mene sjedi najljepša d‌jevojčica iz naše škole, a za nama se prašina diže do neba…

Ja sam pri toj svojoj odluci ostao do danas, i siguran sam da se to neće ni ubuduće promijeniti. Kad sam upoznao moju buduću (i sadašnju) suprugu, ona je pušila; ne mnogo, ali dovoljno da sam joj jednom prilikom rekao da ne mogu zamisliti da bih mogao živjeti sa ženom koja puši. Par dana kasnije mi je rekla da je prestala pušiti – zauvijek. To mi je bio najjači dokaz da me voli! Održala je riječ i nije nikad više dotakla cigaretu; danas joj smeta kad neko u blizini puši kao i meni.

Moj drug Vlajko je, na žalost, kasnije postao redovan pušač. Poslije osnovne škole su nam se putevi razišli, pa smo se viđali samo za vrijeme raspusta. Uvijek sam mu govorio da prestane pušiti, navodeći sve moguće razloge. Nije ništa pomoglo. Kad sam ja otišao u inostranstvo, viđali smo se još rjeđe. Dogovarali smo se da ćemo, kad odemo u penziju, obići sva mjesta gd‌je smo nekad proveli vrijeme zajedno čuvajući ovce i igrajući se. Na žalost, taj plan nismo uspjeli ostvariti. Vlajko se iznenada razbolio i umro, par godina prije penzije. Da li je njegov rak na plućima došao isključivo kao posljedica pušenja, ne znam, ali ono je sigurno tome doprinijelo. Sad mislim da bi bilo mnogo bolje da nam taj prvi plan nije uspio – da su nam se jaja usput razbijala ili da su nas u krađi uhvatili. Možda bi se neke stvari u našim životima odvijale drugačije pa bismo danas mogli ostvarivati onaj posljednji plan o zajedničkom uživanju u penziji.