Jahačko iskustvo
Djevojka koja mi je zavrtila glavu je bila jedna studentica iz Švedske – Kristina. Bila je plavuša, lijepa i zgodna – kao iz mojih snova.
Djevojka koja mi je zavrtila glavu je bila jedna studentica iz Švedske – Kristina. Bila je plavuša, lijepa i zgodna – kao iz mojih snova.
U prethodnoj priči sam opisao kako sam dobio mjesto u studentskom domu. Evo kako je prošlo moje useljenje.
Ponekad jedan iskren savjet i jedna pružena ruka promijene čitav tok života. U ovoj kolumni prisjećam se ljudi koji su mi 1976. godine pomogli onda kada sam bio na korak da odustanem od studija – i kojima sam ostao zahvalan do danas.
Milovan Perić (prvi s lijeva) nosi štafetu u Doboju, u proljeće 1976. godine.
Priča Milovana Perića o nošenju štafete u Doboju 1976. godine otkriva kako su se i iza parola o bratstvu i jedinstvu povremeno skrivale prve pukotine nacionalizma. Nakon brojnih životnih iskustava, autor zaključuje da ljude ne treba dijeliti po vjeri i naciji, već samo na dobre i loše.
Ova kolumna Milovana Perića donosi duhovitu i pomalo ironičnu uspomenu iz srednjoškolskih dana, kada je strogi profesor nametao neobična pravila o izgledu učenika. Kao vid protesta, autor i drug se šišaju „na nulu“, što izaziva neočekivane posljedice – od loše ocjene do društvenih neugodnosti, pa čak i reakcije okoline i medija. Priča kroz humor pokazuje kako mala pobuna može imati veći lični i društveni odjek nego što se očekivalo.
Neke greške prođu brzo, a neke ostanu u čovjeku cijeli život. U ovoj kolumni Milovan Perić piše o svom drugom i posljednjem pijanstvu, o ljudima koji su mu tada pomogli i o osjećaju stida i krivice koji ga nikada nije sasvim napustio.
U svojim kolumnama Milovan Perić nas vodi u prošla vremena, u djetinjstvo i mladost pune uspomena, nestašluka i pouka. U ovom nastavku on nas vraća u jesen 1971. godine, u vrijeme kada je prvi put imao neočekivani susret s alkoholom.
Sa svojstvenom iskrenošću i dozom humora, autor opisuje školske dane, drugare, prve komšije, i jedan dan koji će dugo pamtiti. Ovo je priča o odrastanju, o granicama koje mladi tek otkrivaju, i o sreći što neke lekcije u životu preživimo da bismo ih mogli ispričati.
Ne znam kako su drugi ljudi počinjali pušiti – nisam nikad o tome ni s kim pričao. Pretpostavljam da je većina ljudi počela kao i ja – još u djetinjstvu, tajno, da ne saznaju roditelji. I motivacija je vjerovatno kod većine slična kao što je bila kod mene – praviš se važan, imitiraš odrasle ili nekog idola, ili nešto slično tome. A evo kako je to išlo kod mene…