Ponekad jedan iskren savjet i jedna pružena ruka promijene čitav tok života. U ovoj kolumni prisjećam se ljudi koji su mi 1976. godine pomogli onda kada sam bio na korak da odustanem od studija – i kojima sam ostao zahvalan do danas.
Milovan Perić (prvi s lijeva) nosi štafetu u Doboju, u proljeće 1976. godine.
Priča Milovana Perića o nošenju štafete u Doboju 1976. godine otkriva kako su se i iza parola o bratstvu i jedinstvu povremeno skrivale prve pukotine nacionalizma. Nakon brojnih životnih iskustava, autor zaključuje da ljude ne treba dijeliti po vjeri i naciji, već samo na dobre i loše.
Ova kolumna Milovana Perića donosi duhovitu i pomalo ironičnu uspomenu iz srednjoškolskih dana, kada je strogi profesor nametao neobična pravila o izgledu učenika. Kao vid protesta, autor i drug se šišaju „na nulu“, što izaziva neočekivane posljedice – od loše ocjene do društvenih neugodnosti, pa čak i reakcije okoline i medija. Priča kroz humor pokazuje kako mala pobuna može imati veći lični i društveni odjek nego što se očekivalo.
Neke greške prođu brzo, a neke ostanu u čovjeku cijeli život. U ovoj kolumni Milovan Perić piše o svom drugom i posljednjem pijanstvu, o ljudima koji su mu tada pomogli i o osjećaju stida i krivice koji ga nikada nije sasvim napustio.
U svojim kolumnama Milovan Perić nas vodi u prošla vremena, u djetinjstvo i mladost pune uspomena, nestašluka i pouka. U ovom nastavku on nas vraća u jesen 1971. godine, u vrijeme kada je prvi put imao neočekivani susret s alkoholom.
Sa svojstvenom iskrenošću i dozom humora, autor opisuje školske dane, drugare, prve komšije, i jedan dan koji će dugo pamtiti. Ovo je priča o odrastanju, o granicama koje mladi tek otkrivaju, i o sreći što neke lekcije u životu preživimo da bismo ih mogli ispričati.
Ne znam kako su drugi ljudi počinjali pušiti – nisam nikad o tome ni s kim pričao. Pretpostavljam da je većina ljudi počela kao i ja – još u djetinjstvu, tajno, da ne saznaju roditelji. I motivacija je vjerovatno kod većine slična kao što je bila kod mene – praviš se važan, imitiraš odrasle ili nekog idola, ili nešto slično tome. A evo kako je to išlo kod mene…
I ja sam svojoj majci pokušao približiti muziku koju sam ja volio. Kao student donio sam jednom gramofon u Čečavu i pustio mami da čuje pjesme „Minijatura za moju majku“ Gorana Bregovića i „Bohemian Raphsody“ grupe „Queen“. Bio sam razočaran kad je ona na kraju rekla: „Meni je najdraža muzika kad Sredo svira na šargiji.“ I ja volim svirku na šargiji, ali ja sam kroz svoju muzičku metamorfozu otkrio mnogo dobre muzike i osim šargije.
Kako sam postajao stariji i iskusniji, bivalo mi je sve jasnije da je i sam pojam partije suprotan idealima kojih se ja pokušavam držati u životu. Partije su sredstvo u borbi za vlast, a lični interesi funkcionera su uvijek ispred interesa društva u cjelini. Najviše mi smeta što partije legalno primaju donacije i od bogatih pojedinaca, i od firmi. Niko ne daje donaciju tek tako, već zato da nešto zauzvrat dobije.