Nesebično do smrti — učiteljica Mira Jotanović (III nastavak)

Preko Krnjina do Korićana

Prema kazivanju iz knjige „Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941–1945. godine – Sjećanja učesnika“, izdanje „Svjetlost“, Sarajevo, 1977. godine, autora Vlade Kecmana.

Odlukom Okružnog komiteta, Mira sa bratom Vladom ulazi u sastav Dobojsko-derventske gerilske grupe, kojom rukovode Kojo Jotić i Adem Hercegovac. Grupa je djelovala i živjela u planini Krnjin. Mira je u grupi bila odgovorna za rad sa omladinom.

Početkom juna 1942. godine Mira i Vlado dobijaju zadatak da uspostave vezu sa skendervakufskom gerilskom grupom. Od Krnjina, preko Čavke, Uzlomca i Borja stigli su do Maslovapa, gdje su naišli na veću grupu četnika. Uspjeli su da izbjegnu zarobljavanje i, poslije neuspjelih pokušaja da stupe u vezu sa Skendervakufskom gerilskom grupom, vratili su se preko Borja u Čečavu, a zatim na Krnjin — gdje svoju grupu više nisu zatekli.

Odlučuju da se vrate u Osretke, kod terenskog radnika Mitra Subotića, jer je pri polasku dogovoreno da, u slučaju da se grupa pomjeri, ostavi vezu kod Mitra. Poslije više dana bez hrane (prehranjivali su se samo jagodama), uspostavljaju vezu sa Mitrom, ali je on u međuvremenu izgubio kontakt sa grupom.

Tada odlučuju da se upute prema Čečavi, gdje poznaju i ljude i teren. Toga dana, 21. juna 1942. godine, padala je jaka kiša. Bili su mokri i ozebli, a četnici su bili obaviješteni da je Mira primjećena u Osretcima. Mobilisali su seljake za pretresanje gajeva, šikara, uvala i dolina.

Sljedećeg dana, 22. juna, osvanuo je vedar dan i sunce je počelo da grije. Mira i Vlado su, na jednom proplanku, izašli na sunce da se osuše. Ne znajući da je organizovana potjera i da se vrši pretres terena radi njih, od umora su zadrijemali i tako pali u ruke četnicima.

Oboje su, vezani, uz maltretiranje, sprovedeni u četnički štab i zatvor u Čečavi. Četnici su insistirali na raznim priznanjima, na otkrivanju veza ilegalnih boraca i drugih grupa. Kada su uvidjeli da njihovi zarobljenici neće poklecnuti, zakazali su suđenje.

Suđenje je zakazano za 28. jun 1942. godine — na Vidovdan.

Suđenje je otpočelo u jednoj maloj zgradi kod škole u Ukrnici. Na suđenje je došlo nekoliko stotina seljaka. Ugled porodice Milenka i Zorke Jotanović bio je velik. Po selima se znalo i pričalo:

Danas se sudi djeci naše učiteljice Zorke!

Mnogi uticajniji domaćini, zajedno sa Zorkom i Milenkom, već su preduzeli mjere i pripremali ljude da naprave pritisak na četnike i njihov sud, kako bi spasili „našu učiteljsku djecu“, kako se onda govorilo.

Mira je pravilno ocjenila situaciju. Nije očekivala da će biti spasena, pa je na to pripremila i brata. Ostatak dosljedna komunistkinja, nije izigrala narodno povjerenje, niti je tražila milost od neprijatelja. To je bilo njeno polazište u držanju pred četničkim sudom.

Četnički sud bio je u sastavu: Jovo Kitić, predratni policajac, tada na dužnosti komandanta četničkog bataljona „Tankosić“; Novak Prodić, predratni trgovac, zamjenik Kitića; Franjo Rapo, predratni komandir žandarmerijske stanice, agent Gestapoa; a za porotu su uzeli dvojicu starijih seljaka iz prisutnih. Sud su predstavili kao „kraljevski“ i, uz uobičajeni ceremonijal, konstatovali da može početi sa radom.

Mira je završila u kućnom pritvoru; pred kućom je stajala stalna straža. Iz kuće nije mogla ni smjela izlaziti. To je bila najblaža kazna koju su joj mogli izreći. Zaprijetili su da, ukoliko nastavi sa komunističkom propagandom, ili ako se primjeti i najmanja uvreda na račun četnika, „kraljevske vojske“, otadžbine ili kralja — biće strijeljana bez suda. To je Jovo Kitić rekao pred ocem Milenkom i majkom Zorkom.

I pored ovih uslova, Mira je vrlo brzo uspostavila vezu sa Maksimom Đekićem, a poslije mjesec dana i sa komandirom gerilske grupe koja je u međuvremenu prešla u ilegalnost — Kojom Jatićem, te Mitrom Subotićem, terenskim radnikom. Preko Maksima Đekića i njegove kćeri Nevene organizovala je grupu omladinaca, pomoću kojih odvaja veću grupu četnika od daljeg ostanka u njihovim redovima.

Jednom prilikom poslate su veće količine propagandnog materijala od Đoke Perovića, koji je i sam kao sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za srednju Bosnu u to vrijeme živio ilegalno. To je bilo vrijeme kada na terenu srednje Bosne nije bilo partizanskih jedinica (od juna do decembra 1942. godine).

Neposredno pred dolazak Prve proleterske divizije u srednju Bosnu, decembra 1942. godine, Mira uspijeva da pobjegne iz pritvora i sklanja se od četničkog nadzora. To čini i pored toga što je bila svjesna da njenim roditeljima i cijeloj porodici prijeti opasnost. Nastavlja rad prije oslobođenja ovih područja.

Bila je to srećna okolnost što su četnici u to vrijeme izvršili koncentraciju svojih jedinica protiv Prve proleterske divizije, koja ih je razbijala, pa su bježali prema ustaškim i njemačkim uporištima, nemavši vremena za osvetu i kazne.

Nakon prodora Prve proleterske divizije u ove krajeve, decembra 1942. godine, i oslobođenja Skender-Vakufa, Teslića, Srpca i Prnjavora, za Miru i ostale drugove koji su dotle radili pod vrlo teškim ilegalnim uslovima preostaje zadatak dalje organizacije NOP-a, stvaranja novih uporišta u selima i mobilizacije omladine u partizanske i proleterske redove.

Ovaj rad je urodio plodom. Odlaskom sa područja srednje Bosne, Prva proleterska divizija je bila ojačana sa preko hiljadu omladinaca iz ovog kraja. Pored opšte povoljne situacije, radu terenskih radnika — naročito omladinskih — zahvaliti je na ovom uspjehu.

Na prvoj sjednici povjereništva Okružnog komiteta SKOJ-a, održanoj u oslobođenom Prnjavoru januara 1943. godine, Mira je zadužena za formiranje sreskih rukovodstava SKOJ-a, a preko njih i formiranje aktiva SKOJ-a i jezgara USAOBIH-a u svim selima srednje Bosne.

Za nepuna dva mjeseca, koliko je ovog puta područje srednje Bosne bilo slobodno, Mira je lično održala veliki broj omladinskih zborova, formirala više aktiva SKOJ-a i odbora NOPO BIH, održala više sastanaka, sjela i konferencija, formirala nekoliko omladinskih radnih četa, diletantskih i horskih sekcija, tečajeva za opismenjavanje i pionirskih organizacija.

Odlaskom Prve proleterske divizije sa ovog područja formira se ponovo IV krajiški odred. Odlukom Partije terenski radnici povlače se u Odred, gdje Mira nastavlja da radi kao borac i član Okružnog komiteta SKOJ-a. U Odredu je bilo ljudstva sa cijelog područja srednje Bosne. Većinu boraca činili su seljaci i šumski radnici, bilo je đaka, studenata i poneki intelektualac.

Malo je bilo jedinica u NOB-u tako složenog nacionalnog sastava: bilo je tu Čeha, Poljaka, Ukrajinaca i drugih. Ovaj složen sastav pokazao je jedinstvo i slogu, i pored izrazito teških uslova, zahvaljujući radu komunista, među kojima je bila i Mira. Ona je shvatala i podjednako osjećala potrebe gradske i seljačke omladine.

Mira je bila komunistkinja koja je vrlo brzo uočavala probleme i nalazila načina za njihovo rješavanje. Uz to je bila veoma aktivna u kulturno-zabavnom radu i životu u Odredu: formirala je pjevački hor i diletantsku sekciju, što je, za tadašnje uslove, bio veliki korak naprijed.

Rijetko se mogao susresti čovjek koji se toliko radovao svojim uspjesima u radu i uspjesima svojih drugova.

Aprila i maja 1943. godine, partizanske jedinice je smrtonosno kosila epidemija pjegavog tifusa na području srednje Bosne. Jednog dana i Mira se našla u partizanskoj bolnici u selu Korićanima. Opaka bolest bila je jaka.

Nije bilo borca u Odredu, niti omladinca iz Jove i Korićana koji nije došao na njen pogreb. Svjesni da se opraštaju od istinske revolucionarke i komunistkinje za koju su Revolucija i NOB bili život, više govornika se oprostilo od Mire. U mnogim očima prekaljenih boraca zasijala je suza.

Grob joj je okićen borovim i jelovim grančicama, jer su Korićani i padine Vlašića u to vrijeme još bili prekriveni snijegom.

Njena porodica nastavila je borbu. Četnici su, kao odmazdu za taj rad i uticaj koji je uživala Mira i njena porodica među narodom i omladinom, iz osvete mučki ubili njenog oca Milenka, avgusta 1943. godine, kao odbornika NOO u Čečavi, a zatim isto tako mučki zaklali njenu majku Zorku, koja je tada bila predsjednica Okružnog odbora AFŽ-a za srednju Bosnu, i najmlađu sestru, pionirku Vuku, 10. oktobra 1944. godine.