Nije slabost biti drugačiji – slabost je nemati empatiju

Ne pišem ovo kao novinar. Pišem kao roditelj…

U školskom dvorištu, tamo gdje bi trebalo da rastu drugarstva, često raste nešto drugo – osjećaj nadmoći, gruba riječ, guranje, podsmijeh. A ponekad i sistemsko, ponavljano maltretiranje.

Moje dijete ima zdravstveni problem. Otežano se kreće, ne može trčati kao ostali, ne učestvuje u svim fizičkim aktivnostima. Ali psihički je potpuno zdravo, vedro, pametno i osjetljivo. I baš zato sve razumije. Svaki pogled.

Svaki šapat. Svaku riječ izgovorenu dovoljno glasno da zaboli.

Djeca znaju biti surova. Ali djeca to ne nauče sama.

Kada se neko osjeća „jači“, „brži“, „sposobniji“, pa to koristi da ponizi drugoga – to nije nestašluk. To nije „dječija igra“. To je prva lekcija iz zloupotrebe moći. A tu lekciju neko je morao predavati.

Ne tražim kaznu… Ne tražim da se bilo čije dijete obilježi. Tražim samo ono što bi svako normalno društvo trebalo da podrazumijeva – empatiju.

Razgovarali smo sa nastavnicima. Sa školskim psihologom. Ukazali na problem. Ljudi u školi su saslušali, pokazali razumijevanje, obećali da će pratiti situaciju. I vjerujem da većina prosvjetnih radnika nosi ogroman teret odgovornosti na svojim plećima.

Ali najveći zid na koji smo naišli nije u učionici.

On je kod kuće.

Kada roditelj ne želi ni da čuje da njegovo dijete možda nekoga povređuje – tu prestaje svaka mogućnost popravke.

Kada se agresija pravda rečenicama „ma to su djeca“ ili „nije on takav“, onda odbijamo da vidimo istinu.

A istina je jednostavna

Svako dijete koje ponižava drugo dijete – treba roditelja koji će ga naučiti da stane. Jer danas je to podsmijeh školskom drugu. Sutra će biti nešto ozbiljnije.

Nijedno dijete ne bira da bude sporije. Nijedno dijete ne bira zdravstveni problem.

Ali svako dijete može da nauči da bude čovjek.

I zato ovu kolumnu ne pišem da bih nekoga posramio. Pišem je da bih pozvao na buđenje. Da podsjetim da snaga nije u mišićima, nego u karakteru. Da je pravi autoritet onaj koji kaže svom djetetu: „Stani. To nije u redu.“

Zamislite na trenutak da je to vaše dijete. Da svako jutro ide u školu sa knedlom u grlu. Da se pravi hrabro, a uveče ćuti i gleda u pod. Da uči da je „drugačiji“ razlog za podsmijeh.

A onda se zapitajte – šta ste ga naučili?

Ne treba nam više zakona.
Ne treba nam više pravilnika.

Treba nam više razgovora sa djecom…
Treba nam rečenica: „Pomozi slabijem.“
Treba nam pogled koji kaže: „Svi smo jednaki.“
Treba nam vaspitanje koje ne počinje u školi, nego u kući.

Moje dijete ne traži poseban tretman. Traži samo pravo da bude dijete.

Ako ga kao društvo u tome ne možemo zaštititi, onda problem nije u njegovoj različitosti. Problem je u našoj.

Ovo nije napad.

Ovo je apel!

Da budemo bolji roditelji.
Da budemo bolji primjer.
Da naša djeca sutra budu bolji ljudi nego što smo mi danas.
Jer škola nije samo mjesto gdje se uči matematika.
To je mjesto gdje se uči – kakav ćeš čovjek biti.