Moj učitelj Mirko Petković

Učitelj Mirko Petković me je učio u trećem i četvrtom razredu osnovne škole, 1978. i 1979. godine. To je bilo vrijeme kada je batina još uvijek važila za vaspitnu mjeru, a strah za sredstvo discipline. U takvom vremenu pojavio se on – mlad, tek svršeni učitelj, koji je odslužio vojni rok i došao u naše selo Čečavu sa nekom novom, tihom pedagogijom.

Mi smo bili prva generacija koju je učio odmah nakon školovanja. Bio je mlad momak, sa osmijehom koji nije krio strogost, ali ni dobrotu. Na posao je dolazio motorom koji je parkirao na uzvišenju iznad škole. Taj motor je za nas bio simbol nečeg velikog i važnog. I nikada ga niko nije dirao. Za razliku od nekih strožijih nastavnika, čijim su automobilima znali bušiti gume ili razbijati žmigavce, Mirkov motor je ostajao netaknut. Djeca su uvijek znala da razlikuju strah od poštovanja.

Svakog mjeseca, kada bi primio platu, kupovao je bombonjeru i dijelio je na nas 38 koliko nas je bilo u razredu. Svakom po jednu. Nije tu bila stvar u slatkišu, nego u osjećaju da smo važni. Da smo nečija djeca, a ne samo broj u dnevniku. Taj roditeljski pristup se ne zaboravlja.

U našem razredu bilo je desetak odličnih đaka. Na prvom mjestu Ljubinka. Ona je uvijek sve znala – i ono što smo učili tog dana, i nekoliko lekcija unaprijed. Kada učitelj postavi pitanje, a niko se ne javlja, ili prozove nekog pa taj ne zna, on bi mirno rekao: „Hajde, Ljubinka, reci im.“ I nikada se nije desilo da ona ne zna odgovor. Danas je Ljubinka farmaceut u Banja Luci. Sreo sam je prije dvije godine, četrdeset godina nakon što smo završili osnovnu školu. Djelovala mi je isto onako mladalački, kao da smo juče sjedili u istoj đačkoj klupi.

Učitelj Mirko često nas je vodio u prirodu – na Glavicu gdje smo brali lješnjake, na Stražbenicu gdje smo igrali fudbal ili na Luke pored rijeke Male Ukrine. Tu smo naučili da plivamo, da se družimo, da budemo tim. Igrali smo „između dvije vatre“, a on je uvijek bio u ekipi djevojčica. Tada to možda nismo razumjeli, ali danas znam – učio nas je da u životu stanemo uz slabije. I u zimskim grudvanjima bio je na onoj strani koja je trebala podršku.

U te dvije godine vodio nas je i na đačke ekskurzije na Kozaru (u trećem razredu) i  na Sutjesku (u četvrtom razredu). Jednom smo prenoćili u bungalovima  na Tjentištu. Danas, kad razmislim, shvatam koliko je to bilo veliko povjerenje. Ni mi, ni naši roditelji nismo brinuli. Bili smo sigurni. Znali smo da smo bezbjedni u njegovom prisustvu. To povjerenje se ne gradi strogim glasom, nego karakterom.

Batine nije često  koristio,  a to je tada bilo skoro pravilo. Samo jednom sam dobio šibom po prstima. U knjizi koju sam uzeo iz biblioteke moj mlađi brat, tada prvačić, vježbao je pisanje i napisao moje ime. Kaznu nisam doživio kao nepravdu, nego kao lekciju – da odgovornost nosi onaj ko knjigu uzme. I tu sam lekciju zapamtio.

Njegova blagost, međutim, nije se svima dopadala. U vremenu kada je strogoća bila dokaz autoriteta, Mirkova dobrota tumačena je kao slabost. Na kraju su ga premjestili u udaljenu seosku školu u planini, po mom kasnijem saznanju u selu Ugodnović.

Kada sam otišao u srednju školu u Teslić, nisam imao pojma gdje je moj bivši učitelj. Sve dok mi jedan drug iz razreda, iz jednog planinskog sela, nije počeo pričati kako ih je učio jedan divan učitelj iz mog sela Čečave. Nije stigao ni da izgovori ime. Znao sam. Bio je to naš Mirko. I tada sam shvatio da ga nismo izgubili – samo je neko drugoj djeci donio istu onu blagost koju smo mi imali.

Danas, nakon 46 godina, tragam za njim. Odavno je u penziji. Saznao sam  gdje trenutno živi, planiram da ga posjetim, iako ne znam da li bi me prepoznao. Nije ni potrebno… Znam samo da bih želio sjesti s njim i pričati o tim vremenima. Reći mu da smo ga razumjeli. Da smo ga poštovali. Da je bio ispred svog vremena.

Ne pamtim sve lekcije iz čitanke, ali pamtim čovjeka koji nas je učio da budemo ljudi. A to je znanje koje traje duže od svakog školskog zvona.

Bilo bi mi jako drago da organizujemo jedan sastanak svih učenika iz tog razreda zajedno sa učiteljem, bilo kad i bilo gdje. Ako neko od njih pročita ovaj tekst volio bih da mi se javi 🙂