Mladen Miletić

Pokretanjem internet stranice o Čečavi sam želio sačuvati i sjećanje na mog brata Mladena, vojnika koji je izgubio žiot braneći ognjište u proteklom ratu. Otišao je od kuće ne vrativši se do danas. Volio je Čečavu, ne pčiva u njoj. Neka ga se sjeća ovaj portal.

– Slobodan Miletić, 2006. godina

Mladen Miletić je rođen 14. marta 1973. godine u Tesliću. Bio je drugo dijete – prvo u novoj kući koju su u zaseoku Savkovići sagradili otac Lekso i majka Milena na Miletića zemlji. Osnovnu školu je pohađao u Čečavi u periodu od 1980. do 1987. godine. Srednju automehaničarsku u Tesliću od 1987. do 1990. godine. Bio je vrlodobar đak, volio je borilačke sportove i rijeku Ukrinu. Poslije završetka školovanja nakratko odlazi u Beograd da radi kao automehaničar a od prve plate majci donosi torbu punu milošta.

Uporedo sa bliženjem njegove obaveze služenja redovnog vojnog roka, počinju i nemiri na prostorima tadašnje Jugoslavije. Za razliku od starijeg brata Srđana, koji je na služenje vojnog roka godinu ranije ispraćen sa šatorom i muzikom, Mladen odlučuje da zadnju veče provede sa najboljim prijateljima kući. Tu veče se veselilo, pilo i pjevalo do jutarnjih sati, a sutradan, u proljeće 1992., on odlazi u Ohrid na službovanje.

Nakon nekoliko mjeseci, usljed izbijanja rata, vojska JNA se povlači iz Makedonije a Mladen dospijeva u novoformirani Drugi krajiški korpus Vojske Republike Srpske, u 2. bataljon vojne policije, protivteroristički vod.

Drugi krajiški korpus je bio jedan od sedam korpusa Vojske Republike Srpske tokom rata u Bosni. Osnovan je odlukom Glavnog štaba VRS 19. maja 1992. godine. Zona koju je korpus branio je obuhvatala 16 zapadnokrajiških opština Republike Srpske. Oko 2.000 boraca ovoga korpusa je tokom rata poginulo.

Kada mu je u martu 1992. godine u Sloveniji na radnom mjestu stradao otac, Mladen je bio u Bugojnu. Rat je već uveliko buktio a linije komunikacije prekinute tako da je ostao neobaviješten o očevoj sahrani. Nakon nekoliko dana uspio je doći kući a vidjevši ga majka je zajecala “Sine, ostadošmo bez oca” na šta joj je on mirno odgovorio “Majko ne plači, danas mnoga djeca ostaju bez svojih očeva”.

Mladen je poginuo u mjestu Garački Podovi 15. avgusta 1992. godine. Tog dana njegova jedinica, koja je bila stacionirana u Titovoj vili „Gorica” u Bugojnu, je krenula u izviđanje terena prema padinama Stožera iznad Bugojna, gdje ubrzo upala u zasjedu. U prvoj razmjeni vatre teško je ranjen vojnik Đumić (Milana) Vjekoslav, Mladen je prišao i sa saborcem počeo izvlačenje Đumića da bi i on bio pogođen. Ostao je na mjestu mrtav. Đumić je izvučen iz zasjede ali je od zadobijenih rana ubrzo preminuo. Mladen je ostao ležati, vatra je zahvatila područje a jedinica se povukla.

Akcija izvlačenja tijela nije organizovana, njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. U trenutku stradanja imao je 19 godina. Nije birao rat. Rat je izabrao njega. Živio je za svoju zemlju i prijatelje, za njih život dao.