Mladen Miletić

Pokretanjem internet stranice o Čečavi sam želio sačuvati i sjećanje na mog brata Mladena, vojnika koji je izgubio žiot braneći ognjište u proteklom ratu. Otišao je od kuće ne vrativši se do danas. Volio je Čečavu, ne pčiva u njoj. Neka ga se sjeća ovaj portal.

– Slobodan Miletić, 2006. godina

Mladen Miletić (1973–1992)

Mladen Miletić je rođen 14. marta 1973. godine u Tesliću. Bio je drugo dijete – prvo u novoj kući koju su u zaseoku Savkovići sagradili otac Lekso i majka Milena na Miletića zemlji. Osnovnu školu je pohađao u Čečavi u periodu od 1980. do 1987. godine. Srednju automehaničarsku u Tesliću od 1987. do 1990. godine. Bio je vrlodobar đak, volio je borilačke sportove i rijeku Ukrinu. Poslije završetka školovanja nakratko odlazi u Beograd da radi kao automehaničar a od prve plate majci donosi torbu punu milošta.

Uporedo sa bliženjem njegove obaveze služenja redovnog vojnog roka, počinju i nemiri na prostorima tadašnje Jugoslavije. Za razliku od starijeg brata Srđana, koji je na služenje vojnog roka godinu ranije ispraćen sa šatorom i muzikom, Mladen odlučuje da zadnju veče provede sa najboljim prijateljima kući. Veselilo se, pjevalo i pilo do zore – a sutradan, u proljeće 1992. godine, krenuo je u vojsku, u Ohrid.

Ubrzo po izbijanju rata, jedinice JNA povlače se iz Makedonije, a Mladen dospijeva u novoformirani Drugi krajiški korpus Vojske Republike Srpske, u 2. bataljon vojne policije, protivteroristički vod.

Korpus je osnovan 19. maja 1992. godine, a zona koju je branio obuhvatala je 16 zapadnokrajiških opština. U njegovim redovima tokom rata poginulo je više od 2.000 boraca.

Kada mu je u martu 1992. godine u Sloveniji na radnom mjestu stradao otac, Mladen je bio u Bugojnu. Rat je već buktio, komunikacije su bile prekinute i nije ni saznao za očevu sahranu. Kada je najzad uspio stići kući, majka ga je dočekala suzama i riječima:
„Sine, ostadosmo bez oca.“
Mladen joj je mirno odgovorio:
„Majko, ne plači. Danas mnoga djeca ostaju bez svojih očeva.“

Posljednji dani

Mladen je poginuo 15. avgusta 1992. godine u mjestu Garački Podovi, iznad Bugojna. Njegova jedinica, stacionirana u Titovoj vili „Gorica“, tog dana je krenula u izviđanje terena prema padinama Stožera.
U prvoj razmjeni vatre teško je ranjen vojnik Vjekoslav Đumić. Mladen je prišao da ga izvuče, podigao ga i poneo prema zaklonu, ali je u tom pokušaju pogođen i ostao na mjestu.

Đumić je ubrzo podlegao ranama. Mladenovo tijelo nije izvučeno – područje je zahvatila vatra, a jedinica se morala povući. Od tog dana, njegov grob je nepoznat, ali njegovo ime živi među saborcima i u svakom zapisu sjećanja.

Akcija izvlačenja tijela nije organizovana, njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. U trenutku stradanja imao je 19 godina. Nije birao rat. Rat je izabrao njega. Živio je za svoju zemlju i prijatelje, i za njih život dao.

Nasljeđe

Mladenovim odlaskom moja porodica je izgubila sina, brata i oslonac.

Pokretanjem ovog portala želio sam da njegovo ime ne ostane u tišini, nego da živi u onome što je i on volio – u ljudima, pričama i mjestu u kome je stasao a ne počiva.

Ova stranica nije nastala iz ambicije, nego iz sjećanja. Iz bola, ali i iz odgovornosti da se ne zaboravi.

To što je ovaj portal nastao iz sjećanja, iz žrtve i boli, upravo mu daje moralni kredibilitet – nešto što se ne može kupiti ni uticajem, ni partijom, ni novcem.