Čečava s okolicom – 1887. god. (3. dio)

Autor: Jevrem Stanković
Tekst objavljen 16.01.1887. godine u časopisu „Bosanska vila“

SVADBE. Koji ima sina ili mlađega brata na ženidbu, traži za njega đevojku. Zagledaju se najviše na zboru đevojke s momcnma, i momak kad begeniše ne smije kazati starješini kućnom, nego ima razgovor sa ženama, pa žene kažu starješini: „naš je Petar begenisao tu i tu đevojku, nego ćaća, idi ti, zaprosi nju.“ Onda se opet starješina razgovori sa svojom kućnom čeljadi, je li ta cura za njegovu kuću, da li je valjana i poštena, i da li zna raditi, naročito presti, tkati i vesti, i najposlije, kakva je ta porodica gdje je đevojka, kakvi su joj stari bili, da nije bilo među njima poturčenika ili ajduka ili subaša. To sve žene izračune i dokažu, i tada će ići zaprositi.

Prošnja se ovako počinje: otac, koji ima da ženi sina prvi put, ne ide sam prositi, pošalje svoga komšiju, s kojim se najbolje pazi. Po njemu spremi dvije boce rakije da s njima ode đevojčinoj kući: i da da poštenje. Za to se traži takav čovjek, koji zna lijepo govoriti i hvaliti kuću i čeljad a osbito momka, i on se zove provođadžija. On isprva ništa ne kazuje, da je došao prositi curu, a kad malo pijucnu i zađu u razgovor, tad provođadžija izvadi poštenje i otpočne: „Govori brate, niti ti pitaš, ni ja kazujem što sam došao; poslao me taj i taj čovjek, (kako mu bude ime), u tebe ima šćer a u njega sin, i rad je da budete prijatelji, ako bude bog naredio. A vala onome momku nije mane, dobar je i pošten i valjan đečko, a i kuća je poštena;“ i tako dalje hvali što više zna. A onaj, čija je cura, govori, ako je naumio dati đevojku: „Vala, ni ja ne nalazim mane toj kući, dobra je; ali, brate, ostavimo sad ovo poštenje, dok mlađih upitamo, šta oni misle.“ Sada dozove koju od žena, da ona ispita curu, je li njezina volja. Ali to žene znadu već od prije, i govore: „Bog s tobom, ćaća, pij ti rakiju, seka ne nalazi mane, ako je tvoja volja.“ Popije se rakija, i ugovore, kad će doći provođadžija sa prijateljem na obilježje. Tada odazi veseo, pjevajući, jer nosi radostan glas, da je isprosio curu. Kad odu na obilježje, daje se curi po 10 – 15 cvancika, kako ko može; dogovaraju se kad će doći opet na jabuku, i odlaze opet veseli.

Kad dođe dan da idu na jabuku, ponesu po 10 oka rakije, pečena brava i prijateljski hljeb; i došavši ljube se, sjedaju, piju i ugovaraju, koliko će uzeti novaca; a uzima se 10, 15, i 20 dukata i odmah valja dati polovinu para, što će se prišivati na curu. Tu ugovaraju, kad će opet doći na ugovor, i daju curi jedan dukat, što se kaže jabuka. Kad se vrate kući, traže, ko će biti stari svat, pa njemu idu sa poštenjem i zovu ga da pođe s njima na ugovor. Sad opet valja ponijeti dosta rakije, pečena brava, pogaču, curi kolač, i još što kakvih ponuda. A polaze na ugovor: stari svat, provođadžija i domaćin, koji prosi curu. Na ugovoru se dogovaraju, koliko će povesti svatova i u koji će dan po đevojku doći; to naročito određuje đevojački otac. Poslije toga idu sa hljebom i rakijom i zovu kuma. U urečeni dan, kad dođe vrijeme da se ide, svatovi se skupljaju kod starog svata, ručaju ili večeraju kod njega, urede se ko će biti čauš, i još mu dadu kakav nadžak, kojim on lupa i odmah viče. „Ej! Ej! Čaja viče: na noge delije, konje jašte, kolane pritežte, vrijeme je, valja putovati!“ Tada iziđe stopanica, sveže čaušu na nadžak kakav peškir, uhvati kokoš, pa mu i nju sveže na nadžak, a cure i mlada izlaze pa kite svatove. Prvo ustane stari svat i uzjaše konja, za njim svi svatovi. Najviše svatova kad se sastane, može biti do pedeset, sve na konjima; a manje ne može biti od petnaest, jer kažu, kad ih je manje da i nijesu svatovi. U putu pjevaju i trču konje, — ali starog svata ne smije proći ni jedan; on mora sve naprijed ići, a čauš o tragu. Čauš viče i zbija šalu; koga god srete, daje mu iz ploske rakije.

U đevojčinoj kući sreta ih domaćin s punom ploskom i pozdravlja se s njima; ljubi se sa prijateljem i starim svatom; ođahuju s konja, drugi im konje primaju i vodaju. Onaj, što udaje curu, mora zovnuti sav svoj komšiluk, da svatove dočekaju i posluže, a tako donese i na sofru, koji šta može. Stari svat, prijatelj koji prosi divu, provođadžija i đever namah idu u kuću, sjedaju za sofru i odmah se izvodi cura na prsten. Jedan koji je najvještiji; ustane, nalije jednu čašu vina, metne u nju prsten, pak prekrije čašu s maramom. Tako to stoji na sofri, a curu izvede brat njezin. On naziva boga, a cura se pokloni i zađe redom pa sve ižljubi u ruku. Tada joj oni rekne, te se ona tri puta okrene i na svaku se stranu pokloni, ili uzme iz čaše prsten i zajedno s maramom prebaci ga preko sebe, a vino iz čaše popije. Sad joj ustane otac, uzme je za ruku, i govori: Do sad bila božija i moja, a od sad božija i tvoja i opet moja.“ Tako joj govori tri put pa je predaje svekru, a svekar đeveru. Đever ide s njom u kiljer, gdje je njezino ruho i odijelo, te je tu spremaju i darove njezine slažu u sanduke, koji će se ponijeti, kad pođu svatovi. Još đever donese mladi opanke, čarape, tkanicu i na njoj pafte, što joj je poslala svekrva. Ona to sve obuje i metne na se, i kad bude sve spremno, a tamo svatovi na polju iza sofre već ustaju; čauš viče da su svi gotovi i da je vrijeme polaziti. Svatovi zauzdavaju konje, đever izvodi mladu u kuću; ona se ljubi s ocem, materom i svom kućnom čeljadi. Tada ljubi još ognjište i kućni prag. Pred kućom čeka konj gotov za đevojku i oko njega čitava hrpa žena; one je dižu na konja. Ako ima brata, dođe on te pod njom konja vodi doneklen, i valja ga darovati, jer neće drukčije da da konja đeveru.
Kad svatovi polaze, veselo pjevaju. Prvo idu crkvi, tu se obavlja vjenčanje, a poslije toga idu kući mladoženjinoj. Na pragu iznose pred mladu najmlađe dijete, ona ga poljubi i daruje. Iznose joj žito, ona ga prosipa i baca preko sebe; još baca preko kuće jabuku, u koju metne po nešto sitnih srebrnih, novaca za tim ođahuje s konja na platno, koje se prostre iz kuće do nje; a ona idući, u kuću kupi to platno na glavu. Čauš namah uzjahuje konja, na kom je đevojka došla, pa na njemu objahuje tri put oko kuće i lupa nadžakom u kućnu strehu. Odivu uvode u kuću i sjednu tako da dođe svekar i svekrva u vrh kuće uporedo. Mlada im nazove boga i ljubi ih u ruku, odmah poslije toga ljubi u ognjište i sjaruje vatru. Sad je vode gdjegod u kiljer, da oprema i oplete štogod, a međutim se sofre postave pred kućom i na njih se meću jestiva. Stari svat valja da bude u začelju, s desne strane pop a s lijeve kum, u dnu vojvoda. Domaćin iznosi poštenje, čitavu fučiju rakije, poslije njega daje poštenje stari svat, pa kum. Za sofru mora sjesti svak, ko je god došao, osim onih što poslužuju. Koji je god zvat na svadbu, donese sobom pogaču, plosku rakije, i brava živa ili pečena. Namah zovnu jednoga, koji zna najljepše umišljati, da prikazuje, ko je šta donio; prvo se prikazuje šta je donio stari svat, pa kum, i poslije sve uzvanice. Onaj, što prikazuje, stane u vrh sofre više staroga svata, uzimlje u ruke što je god donijeto i viče: „O vojvodo!“ A vojvoda sa dnu sofre odživa se: „Čujemo!“ A onaj: „Pomozi bog!“ Vojvoda: „Dao bog dobro!“ Onda onaj nastavlja ovako: „Naš brat Nikola (ili koje je ime domaćinu) veselje čini, sina ženi, pa zazv’o nekog Đuru, da mu bude stari svat. I on mu se nije odrek’o, nego je odveo delije po đevojku i đevojku ovom domu doveo; a njegovi mlađi došli su od kuće, i viđ’te, šta su donijeli! (Podigne u vis i govori:) bijeli hljeb, punu bocu, pečena brava; svi pomoz’te pojesti i popiti i na časti mu zahvaliti; — i svi rec’te: pomog’o ga bog!“ Vojvoda viče: „Pomog’o ga bog,“ i svi isto tako za njim. A onome dodaju drugo, i mora tako prikazati sve, što su donijele zvanice na sofru. Za tim ustanu čauš i đever, te idu po dar, što je donijela mlada; sve pomeću na rašak, pak među sobom nose. Čauš ide naprijed i mora na jednu nogu erati, a i đever otragu; spram njih ide mlada. Tako dođu u vrh sofre, i sad onaj počne prikazivati darove prvo svekru, onda svekrvi i svakom kućnom čeljadetu; poslije kumu, starom svatu, đeveru i ostaloj rodbini. Jer svakom od ovih donese mlada po košulju ili maramu; ženama po košulju i krpu. Najposlije se prikazuje dar, što ga je donijela svome čovjeku, a to je: košulju, gaće, čarape, opanke, fes, kitu, šal, torbak, kesu za novce, pojas, đečermu i maramu. Sve je to vješto isprešivano i po redu sastavljeno kao čovjek kad se obuče. Tada onaj, što prikazuje, izvodi šalu i maše s onim haljinama, pa viče: „O vojvodo, viđi šta je ona onom svom donijela!“ Prevrće i govori: „Kakva je tanka košulja, kroz prsten bi se provukla; da je prsten gužva oračica, dva da vuku a četiri da tuku!“ i tako govori dalje i zbija šalu da se čovjek mnogo nasmije. Prikaže svatovima marame, a čauš ih dijeli svakom po jednu, da je ne znam koliko svatova. Kad već bude dar sav razdijeljen, čauš uzme rašak, prelomi ga i baci. Košulja, što se prikaže starom svatu i kumu, metne im se na koljeno, a oni metnu novaca u košulju i naspu čašu rakije te metnu na košulju i vraćaju mladi sve. Ona ih poljubi u ruku, primi čašu i popije, a novce izvadi i ostavi. Košulju spremi u njihove bisage. Poslije toga zađe s đeverom oko sofre, poklanja se svima i ljubi svakog u ruku dok ih ne obredi sviju. Đever nosi za njom jabuku, potkuči je svakom i svaki mora u nju turiti koju paru. Dok se to sve svrši, već i u noć uđe i svatovi se stanu razlaziti. Mlada ih sa đeverom sve ispraća, poklanja se i ljubi u ruku a oni nju darivaju. Tako se svadba svrši.

Mlada mora mladovati po dva po tri mjeseca i po godinu dana; a neke, dok ne rode dijete. Kad god ko uđe u kuću, pokloni se, svakog ljubi u ruku u večer kad se ustanu bogu moliti osim svoga muža, a isto tako kad sjedu za večeru, a s mužem ne smije ni progovoriti pred čeljadima. U veče mora svemu muškinju izuti obuću i osušiti je, iz jutra poraniti, vode donijeti, politi svakom dok se umije, obuću urediti i pred svakog metnuti. Bio sam u selu Šnjegotini kod nekog Peje Spasojevića na konaku; a on je na dva dana prije doveo mladu za sina, i gledao sam kad ga mlada izuva. I kad mu jednu nogu izuje, tad ga ljubi u svaki prst u noge: tako poslije i u druge poljubi u svaki prst. Ružio sam ga da joj to zabrani činiti, jer je gadno gledati, a nije ni mlada robinja ako i jest njegova snaha, da ga u peksinave njegove noge ljubi; a on se uze pravdati, da joj on to ne zapovijeda, nego da je taki običaj.

U nekim krajevima našega naroda uzimaju se novci za ćeri kad se udaju, pa tako je i ovđe. No to nije onako, kao što neki stranci književnici hoće da predstave svijetu — da se u našem narodu kupuju i prodaju žene, — nego je to samo kao neka odšteta za onu radnu snagu, što je đevojčina kuća gubi, a mladoženjina dobiva. Prije bi se kulturnim zapadnim narodima moglo prebaciti, da kupuju i prodaju muževe, — jer svaka žena treba da donese čovjeku miraza, a time ga indirektnim načinom kupuje. Ovoliko radi razjašnjenja onima, koji još nijesu na čisto s tom stvari. Jedino je od toga zlo, što se ne može siromašan čovjek ožeinti.

Ima jedna velika nevolja kod nas, što žene nose mnoge novce na sebi; ima u nekim kućama na jednoj ženi po sto forinti novaca, a starješina nema čim da plati poreza, nego mu se zapljenjuje jedini brav dok plati. To je vrlo štetno po narod i radi toga, što neće trgovci potpuno promijeniti takve novce nego o po cijene, jer su zalizani, i isprobijani, i pokvareni. No kad se pomisli, da je to našem narodu jedino uživanje, on ne zna ni za kafane, ni za noćna sijela ni cirkuse kojekakve, opet mu se ne može bog zna koliko zamjeriti.