Čečava s okolicom – 1887. god. (4. dio)

Autor: Jevrem Stanković
Tekst objavljen 16.01.1887. godine u časopisu „Bosanska vila“

Krsna imena slave se i provode sa dosta troška. Gosti dolaze jedni u oči praznika, a jedni u isti dan. Kad bude na dan pred krsno ime, domaćin nalije jednu golemu bocu rakije, pa pošalje koga od mlađih preko sela da zove na slavu ljude. Kojoj god kući dođe, naziva boga i govori: „Pozdravio te ćaća, (starac ili brat), da dođeš do veče na slavu proslaviti svetog Đurđa“ (ili koji bude praznik); pa otvara bocu, daje mu rakije, a on i potegne malo.

Taj, što zove, ide tako sve od kuće do kuće, dokle ne obađe uzvanice; a kad vrijeme bude, onda oni dolaze, nazivaju domaćinu boga, čestitaju mu praznik, posjedaju oko vatre, razgovaraju se najviše kakva je ljetina i kakva će biti iduća godina, dobra ili rđava. Kafa se ispeče, a domaćin donese plosku rakije, gologlav obično, i daje najstarijemu. Obrede se po jednom njome, pak piju kafu, puše, i nastave razgovor dalje dok bude gotova večera. Pred večeru ustaju, mole se bogu, gdje obično domaćin počinje i svršuje; sjednu opet i malo razgovaraju, dok večera bude postavljena. Onda zađe najmlađa žena ili đevajka s vodom i peškirom, polijeva vodu na ruke i dodaje peškir. Idu za sofru, snime kape i opet se prekrste; domaćin okadi sofru, užeže voštanu svijeću, pa kad svrše molitvu, sjedaju za sofru. Obično sađaju u vrh sofre najstarijeg čovjeka; domaćin opet uzme plosku, da je onom što sjedi na začelju, tako ih obredi sve, zatim uzme čašu ili fildžan, lijeva u njega, pak daje opet najstarijemu i tako svima po redu. Cijelu veče stoji gologlav; kad se tri put obredi tako, rekne jedan, koji zna, zdravicu, pa i domaćin sjeda s njima za trpezu a neko od mlađih služi pićem, te i on mora gologlav sve služiti doklen ne ustanu svi gosti iza sofre. Ustajući prekrste se, polijevaju im se opet ruke i sad sjedaju žene i kućna čeljad za istu sofru. Ko zna dobro uz gusle, uzme, gudi i pjeva; oni ostali šute, i kad guslar svrši pjesmu, stanu razgovarati, kazuju pripovijetke i ostanu do neka doba noći i odlaze kući. Neki ostaju na konaku kod istog domaćina. Sjutra domaćin ustaje rano, oprema koga mlađega crkvi s koljivom, t.j. svari šenice, naspe je u jednu zđelu, zamedi ili zašećeri, načini svijeću i smota je u kolo pa je metne na koljivo, a pod svijeću koji groš novaca. Kad sveštenik svrši službu, prelijeva vinom sva koljiva. A krsnog kolača ne donose crkvi. Kad se sve svrši, uzima svak svoje koljivo, i nosi kući, gdje ga čekaju svi, koji su došli na slavu. Sada se stavlja sofra, iznese se na nju krsni kolač, krmeća glava pečena, sira i mesa. Svi ustaju, posnimaju kape i mole se bogu, a krsna se svijeća zapali; domaćin pak iznese na kakvu vatralju vatre i u njoj tamjana, okadi njim sofru, sve ljude i krsni kolač, te uzme koljivo i svakom daje po jednu kašiku te osvećene šenice. Koji zna, čita slavu u vrhu sofre, i pominje sve svece, a za tim uzme domaćin krsni kolač i s njime još jedan najstarji komšija; tri puta okreću u rukama kolač i poljube se, prvo jedan drugoga, a onda kolač, i lome ga. Svi drugi stoje gologlavi. Poslije toga domaćin iznese punu vučiju ili bure rakije i stane u vrh sofre pa govori: „Braćo, komšije, kumovi, prijatelji i vi svi, koji ste došli proslaviti moj današnji god: svijem vam, braćo, pomoz bog: i svijema vam poštenje u ime mog današnjeg praznika i krsnog imena svetog Arhiđakona Stefana“ (ili koji bude drugi praznik). Pa se poljubi s onim, što je s njim lomio kolač, i dadne mu vučiju; onaj tri put nazdravi vučijom, i svi posjedaju oko srfre, a domaćin gologlav lijeva iz vučije u ploske rakiju i iz njih služi. Domaćin opet ne sjeda dok tri put ne obredi čašom svakog i onda se nastave uzdravice za domaćinovo zdravlje, za njegovu kućnu čeljad, za ljetinu, za njegovu marvu i sav mal; nazdravlja se u popovsko zdravlje, u komšinsko, i u težačko. Tako, sjede za sofrom po čitav dan a dosta puta i u noć ulazi. Posjedaju i oko vatre pa pjevaju sve dva. Prvi počinje ovako: „vala bogu i ovome domaćinu, koji je ovu trpezu postavio i slavno srpsko krsno ime svoje proslavioo-o-o-o-; a drugi pripočinje za njim:o-o-o-o-. Sad prvi prestane, a drugi nabraja ovako: „O moj kume, vala tebi na popijevci tvojoj-o-o-o-j-o-j! I tako pjevaju do neka doba noći i onda se razilaze zahvaljujući domaćinu na poštenju. Samo neki, koji su iz daljega, ostanu opet na konaku te i drugi cijeli dan piju; a svojta i rodbina odlazi istom treći dan. Tako stane dosta troška, dok se služi krsno ime.

Pri ukopu, (sahranjivanju) mrtvaca ima također prilično troška. Na groblju ponude svakoga rakijom, a kad se vrate s groblja, idu svi kući pokojnikovoj, sjedaju za sofru i piju za upokoj duše umrloga. Kad se navrši četrdeset dana, pozivaju opet ljude na sofru: kolju dušnog brava; ako je muško umrlo, kolju ovna, — ako žensko, ovcu. Tada dolazi sva rodbina, pa nariječu svi za onim, što je umro. Po dva put u godini obavljaju zadušnice u grobljima, i to u jesen po Krstovu danu i u zimu za dušne neđelje. Sveštenik očita opijelo svima mrtvima u jedno i prelijeva koljiva; okadi groblje, i spominje iz čitulja mrtve. Poslije toga stavlja so sofra i u groblju, pa se tu jede i pije, a sve za „upokoj mrtvih.“ Tako se tu ostaje do neko doba noći. Koji dost čaša isprazni, taj i zapjeva i govori: „Mrtve bog da prosti i da ih primi u carstvo nebesko, a mi ćemo živi malo pinuti pa i pjevnuti.“

Grobalja starih u ovoj okolici ima, ali spomenika takvih nema, da se može šta čitati, niti ima kakvih potpisa. A ima na dosta mjesta po mnogo mramora kamena. Ljudi su prevrtali i kopali ispod njih, i iskopavali su kosti ljudske. U groblju čečavskom najstariji je jedan spomenik, na kome ima nešto potpisano ovako: Zđe ležit rab boži Jovo Miladić poživje 100 ljeta, pisa pop Gojo 1669, godine). Starijih spomenika od ovog nema.

Od hajduka, koji su bili u ovoj okolici, na glasu kao junak bio je Repančić, koji je namirio samih devet ameta, osim drugih, i koji je ranio Čabru buljubašu. No isti ga je Čabro posjekao i glavu njegovu mrtvu poljubio, govoreći: „Hvala bogu, kad od junaka pogiboh,“ pa odmah i Čabro skonča svoj život. Još bijaše na glasu Inđo, koji je mnogo godina hajdukovao, i poslije otišao u Srbiju i mirno živio do smrti. Pa i ovi: Lekso, Marinko, Jovica, Kićo, Milić, Ikić, Simo Krajišnik, i Risto Jekmečić.

Danas ima u Čečavi srpska crkva: hram roždestva svete Bogorodice. Graditi se počela 1861. god. donekle je zidana, a od pola je od tvrdih hrastovih greda napravljena. Prilično je velika; ima duljine 28 aršina, širine 14; pokrivena je hrastovom daskom tvrdom, ima po pet dasaka jedna po drugoj. Poslije 1879. god. načinjen je toranj vrlo krasan uz crkvu, i kupljeno zvono vrlo lijepa zvuka. Poslije 1882. g. sagrađena je vrlo lijepa crkvena kuća, u kojoj imaju četiri lijepe sobe, a jedna je prilično velika i određena, da se u njoj đeca uče. Može sjesti u njoj blizu 40 đece. Đeca su jednu godinu pohodila i učila ovđe: ali je to sada obustavljeno. Da se ova crkva podigne, za to se najviše zauzeo pokojni Stojan Stanković sveštenik; on je sam kupio zemljište crkveno, i dao za nj 60 glava ovaca i koza svojih. Na istom mjestu je zasadio lijepu bašču, od koje će crkva priličan prihod imati. Stojan Stanković umr’o je 28. Juna 1884. a rukopoložen je bio za sveštenika u vrućičkoj crkvi 29. Juna 1828. po njegovu kazivanju od Episkopa Gligorija, pri mitropolitu Venijaminu. Crkvu je osvetio 8. Septembra 1865. Episkon Visarijon a i danas se vrši služba božija u njoj i služe sveštenici Stevo Stanković paroh čečavski i Jovan Kvrgić paroh radnjanski. O godovima i praznicima skuplja se ovđe sav narod od sve okolice i provodi se onako, kako je više opisano.