Nesebično do smrti — učiteljica Mira Jotanović (I nastavak)

Početci revolucionarnog puta

Prema kazivanju iz knjige „Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941–1945. godine – Sjećanja učesnika“, izdanje „Svjetlost“, Sarajevo, 1977. godine, autora Vlade Kecmana.

Kada je počeo rat 1941. godine, u porodici Milenka Jotanovića bilo je petoro djece. Živjeli su u Čečavi, a Mira, najstarije dijete, imala je devetnaest godina i tri mjeseca.

Njeni roditelji bili su Milenko i Zorka Jotanović (djevojačko Stanković), oboje učitelji. Zorka se u Čečavi udala za Milenka Jotanovića i s njim stekla šestoro djece: Vukašina, Miru, Vladu, Branislava, Vukicu i Nadu. Vukašin je umro mlad, bez potomstva. Vukica je ubijena sa majkom kao četrnaestogodišnja djevojčica 1944. godine. Tijela su im pronađena u blizini potoka Lužnica, između Crkvina i Orašja. Pouzdano se zna da su ubistva izvršili domaći četnici.

Još kao gimnazijalka u Tuzli 1935. godine uključila se aktivno u rad naprednog srednjoškolskog pokreta. Tu je dobila prvo sociološko vaspitanje. Od najranije mladosti kod nje je bilo izraženo druželjublje. Kroz svakodnevnu borbu tuzlanske radničke klase postajala je svjesna značaja ljudske solidarnosti. Dosta plemenitog ponijela je i iz svoje kuće u svijet.

Omladinsku revolucionarnu aktivnost ozbiljnije nastavlja na učiteljskoj školi u Banjoj Luci. Završni razred škole prekida aprila 1941. godine, usled kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Vraća se u svoje rodno selo Čečavu, gdje zajedno sa majkom Zorom, koja je bila učiteljica u Čečavi, odbija da primi službu učiteljice u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Mira, tada već jasno idejno opredijeljena, sa bogatim fondom pročitanih knjiga naprednog sadržaja, nastavlja s aktivnim radom. Njena aktivnost, rad i borba postaju poznati u selima Čečave, Rastuše, Ukrnice, pa i na širem području Teslića i Tešnja, i to ne samo među omladinom nego i među starijim ljudima u teslićko-dobojskom kraju.

Tiha i blaga po prirodi, ali revolucionarna duhom, uvjerljivo je nastupala sa argumentima progresivnih i slobodarskih ideja u jednom tako kritičnom periodu u kojem su se našli naši narodi 1941. godine. Sa izraženim smislom i uspjehom izlagala je svoje misli, razoružavala i kolebala mnoge idejne protivnike. Radi toga je vrlo brzo uspjela da stekne povjerenje poštenih ljudi u sredini u kojoj je živjela i djelovala, a da protiv sebe izazove podozrenje predstavnika režima.

Dolazak okupatora u našu zemlju, proljeća 1941. godine, samo je još više podstakao mladu djevojku na njenu idejno-političku borbu, na rad i na organizovanje NOP-a u teslićkom i dobojskom kraju. Potpuno svjesna istorijske uloge svoje generacije, ulazi u redove neumornih radnika i boraca, širi slobodarski duh među ljudima i postaje aktivan politički radnik.

Mi komunisti moramo se razlikovati od drugih, i to samo po aktivnosti, po radu i svakodnevnom zalaganju za opštenarodne interese.

S tim riječima primljena je u članstvo KPJ pred ustanak. Njen prvi neposredni partijski zadatak, odmah po kapitulaciji zemlje, bio je formiranje, rad i rukovođenje aktivom SKOJ-a sela Čečava. Aktiv SKOJ-a u čečavskom kraju tada je imao sedam članova: Nevenka Đekić, Dobrila i Kosa Stanković, Obrad Jović, Marko Tomić i Vlado Jotanović. Pored članova aktiva, Mira je formirala i nekoliko omladinskih grupa sa kojima je radila, putem kojih je pripremala nove kadrove za prijem u aktiv.

Na sastanku partijske organizacije u Tesliću, kojem su prisustvovali Adem Hercegovac, Edo Blažek, Edhem Pobrić i drugi, Mira je pažljivo slušala referat o direktivama za pripremu naroda za oružanu borbu. Njeno ozbiljno lice, iako mlado, nije pokazivalo ni tremu ni zabrinutost; na njemu nije bilo zbunjenosti, a svaka njena riječ, sjećaju se njeni drugovi, bila je prožeta odlučnošću. Odmah je dokazala punu svoju idejno-političku zrelost za istorijski trenutak u kojem se našla.

U predustaničkim danima Mira je često držala sastanke aktiva SKOJ-a i antifašističke omladine. Najvažniji i svakodnevni zadaci na kojima je Mira insistirala bili su razobličavanje fašizma i objašnjenje njegovih osvajačkih i imperijalističkih ciljeva, te borba za bratstvo i jedinstvo. Kada bi joj drugovi govorili o teškoćama na koje nailaze u radu sa narodom i omladinom, ona bi ih pažljivo slušala i upućivala kako treba da rade.

„Uvijek je imala dovoljno vremena, strpljenja, istrajnosti i volje da sve što je nejasno objasni. Bila je svjesna političkog stanja u svom kraju, te naše uloge i odgovornosti pred zadacima. Svaki radni sastanak pretvarala je u vaspitni skup, na kojem se zaista od Mire moglo mnogo štošta dobro naučiti. S puno smisla rukovodila je i radila sa omladinom“, kažu o Miri njeni drugovi i oni sa kojima je neposredno sarađivala.

Drugovi! Mi moramo uspjeti da naše porodice, rodbina i komšije prvi budu u borbi, a ovo ćemo uspjeti samo na taj način ako budemo svjesni sopstvene odgovornosti pred našom borbom i Revolucijom. Samo tada ćemo kao komunisti biti istinski cijenjeni i podržavani kod naroda. Mi se svim svojim bićem moramo dati za Revoluciju.

Ovo su bile riječi koje je izgovorila na prvom partijskom sastanku kojem je prisustvovala.