Nesebično do smrti — učiteljica Mira Jotanović (II nastavak)

Politički rad i ustanak

Prema kazivanju iz knjige „Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941–1945. godine – Sjećanja učesnika“, izdanje „Svjetlost“, Sarajevo, 1977. godine, autora Vlade Kecmana.

Nakon prvih koraka u revolucionarnom pokretu, Mira Jotanović postaje jedna od najistaknutijih omladinskih aktivistkinja u teslićkom kraju. Njen rad u SKOJ-u, smirenost, uvjerljivost i sposobnost da oslušne ljude doveli su do toga da se o njoj govori ne samo u Čečavi, već i u Rastuši, Ukrnici i širem dobojsko-teslićkom području. Ovim počinje period njenog najintenzivnijeg političkog djelovanja, uoči ustanka koji će zahvatiti čitav kraj.

Shvatajući ozbiljno pripreme za oružanu borbu, Mira je u Čečavi i okolini učinila mnogo na razvijanju vjere u mogućnost oružanog otpora. Radi na utvrđivanju lica koja posjeduju oružje i municiju, na odabiru i popisu ljudi koji bi se trebali naći u prvim okršajima. U stalnoj žurbi, sa nestrpljenjem svojstvenim mladosti, čekala je dan kada će odjeknuti prvi oslobodilački pucnji — na Borju, Čavki, u Čečavi.

Tako se među organizatorima ustanka u teslićkom kraju našla nesvršena učiteljica Mira — opaljena licem suncem i vjetrom, kratko podšišane kose i ovlažena znojem. Avgustovski dani 1941. godine bili su burni. Mira je stalno održavala kontakt i sastanke sa Radom Ličinom, Ratkom Broćetom, Vojom Mitrovićem, Edom Blažekom, Edhemom Pobrićem i drugim organizatorima ustanka. Okupljala je seljake, držala konferencije i zborove, uspostavljala vezu sa organizacijom u Tesliću, obilazila okolna sela.

Saznali su za nju ljudi na širem području srednje Bosne. Osjećajući opasnost od njenog autoriteta i afirmacije, pojedini reakcionari su pokušavali da preko porodice neutrališu ovu aktivistkinju. Njenim roditeljima, Milenku i Zori, „dobronamjerno“ su savjetovali da zaštite Miru od svih napora i opasnosti kojima se njihovo dijete izlaže. Svjesni izdajničke propagande i kapitulantstva ovih reakcionara, Mirini roditelji i sami se, sa ostalom djecom, još više angažuju na organizovanju pokreta, naročito pozadine za pomoć vojsci, čime pomažu i Mirinu aktivnost.

Kako se njeno ime širilo, tako je raste broj onih koji su u njoj vidjeli pouzdanu i hrabru mladu ženu. Istovremeno, pojedinci koji nisu bili naklonjeni pokretu nastojali su da preko njene porodice umanje njen uticaj. Roditeljima su savjetovali da je „zaštite“ od onoga što dolazi i od dužnosti koje je preuzela. Njeni roditelji, Zorka i Milenko, nisu prihvatili te savjete. Naprotiv — i sami su se uključili u organizaciju pomoći narodu i pokretu otpora.

NOB i NOP su stvar svih naroda Jugoslavije“, tvrdila je ona.

Borba protiv okupatora je najvažniji zadatak nas boraca za slobodu. Svi koji su griješili ili će griješiti, pa bilo da su Srbi, Hrvati ili Muslimani, odgovaraće za svoja nedjela pred narodnom pravdom!

Ni prva ratna zima, najteža u četvorogodišnjoj borbi, nije spriječila Miry u njenoj aktivnosti. Po hladnoj zimi i dubokom snijegu često je sama prelazila preko Javorove i odlazila u Lađevac, u štab odreda, u Šnjegotinu, Branešce i druga sela. Istovremeno je sve više razgovarala sa ljudima o pojavi četničkih grupa u kraju i o njihovom odnosu prema ustanku.

U proljeće 1942. godine dolazi do četničkih pučeva na terenu. Za Miru i ostale aktiviste uslovi rada postaju otežani. Njoj, kao komunisti poznatoj na širem području srednje Bosne, počinje prijetiti opasnost od četnika. Mira tada dobija zadatak da pređe u Vijačane, da radi u četi kao politički radnik, mada je i dalje bila zadužena za omladinski pokret teslićkog kraja.

Bila je takođe zadužena za organizovanje omladinskih grupa u okolini Prnjavora, za politički rad u partizanskim jedinicama i na pripremu boraca, kao i za formiranje partijskih organizacija u partizanskim vodovima, četama i selima.

Dolaskom Prvog proleterskog bataljona, kojim je komandovao Zdravko Čelar, ona se kreće po cijelom području centralne Bosne sa zadatkom organizovanja NOP-a.

Prilikom četničkog puča u čečavskoj četi i četničkog napada na partizansku bolnicu u Čečavi, gine politički komesar bataljona Živo Preradović sa još dvadesetak partizana-proltera, a mnogi su zarobljeni — među njima i Mira, Braco Preradović, Obrad Košpić, Osman Pobrić i drugi.

Samo par dana kasnije, Mira uspijeva da pobjegne i stigne svojim drugovima u Vijačane. Ispričala im je o zvjerstvima kojima je svjedočila, ubistvu Osmana Pobrića i drugih, ali nije spominjala da je i sama bila pretučena i da su je od smrti spasili mještani koji su energično protestovali kod četničke komande Rade Radića i zahtijevali da se Miri i porodici Milenka Jotanovića ne smije ništa desiti.

Mira tada preuzima dužnost političkog komesara partizanske bolnice u Vijačanima. Pregalački podnosi sve teškoće vezane za ranjenike i rad bolnice u vrijeme četničkih pučeva i jačeg vojničkog pritiska na partizanske snage u srednjoj Bosni.

Odlazak proleterskog bataljona sa ovog područja, kao i pučevi u jedinicama, doveli su preostale borce i komuniste IV krajiškog odreda u težak položaj. Proleterske jedinice su odlazile, a partizani i komesari sa terena srednje Bosne ostajali su u gerilskim grupama sa zadatkom da budu prisutni i nastave djelovanje.

Na jednom sastanku, kada se odlučivalo da li poći sa Proleterskim bataljonom ili ostati sa ostacima IV krajiškog odreda, grupa boraca — među kojima i Mirin brat Vlado — željela je da ode sa Bataljonom. Mira im je tada rekla:

Jeste, vi hoćete da idete tamo gdje je lakše. Bez obzira kakve vas borbe očekuju, sa Bataljonom je ipak lakše. Ali od vas se traži, da ostanete ovdje, na ovom terenu, sa ovim narodom. Sad je ovdje kriza, tu ste nam potrebniji. Ovdje se moramo boriti i riječju i puškom, i pojedinačno i u grupi. Ovdje treba istrajati.

Borci su je poslušali i ostali.