Prota Jevrem Stanković – prva čečavska legenda

Napomena redakcije: Tekst sadrži pogrešne podatke i neprovjerene navode te kao takav se ne može koristiti kao istorijski relevantan i istinit u cjelosti.

Prvi školovani domaći prota – pop Jevrem Stanković rođen je 1865. godine, a umro 1916. godine u Čečavi. Njegov otac Stevan bio je ugledni domaćin i veliki vjernik, a Čečava i okolna sela pripadala su tada Imljanskoj parohiji, pa je Imljanski pop povremeno dolazio i obavljao grupne vjerske obrede za pokoj duša, vjenčanja, krštenja i drugo. Kako je bivao česti gost Stevana Stankovića uočio je i po dobru prepoznao Stevanovog sina Jevrema. Uz malo ubjeđivanja Stevan je dozvolio da pop i mladi Jevrem krenu na konju za Imljane kako bi mališan završio osnovnu školu. Po staroj dobroj tradiciji sredina je lijepo primila mladog došljaka, a on je to povjerenje opravdao svojim učenjem, radom, držanjem, poslušnošću, poštovanjem i pomaganjem starijim. Četverogodišnje školovanje brzo je završio, pa je popo vraćajući „Milo za drago“ odlučio da mladog i darovitog đaka o svom trošku upiše u „Pelagićevu bogosloviju“ u Banja Luci i daruje Čečavi i njenoj parohiji mladog, ali vrijednog i čestitog popa. Sve je išlo po dogovoru između oca, sina i prote na opšte dobro vjere, nacije i naroda ovog kraja.

– Čestiti oče, presvijetla ličnost roda srpskog, moj dug prema tebi je ogroman. Kako ću Vam se i kada odužiti? – plačući i ljubeći ruku svom dobrotvoru i popu zapitao je Jevrem nakon završetka škole i prve mlade crkvene liturgije pod vedrim nebom u Čečavi.

– Jevreme, čedo moje, sine oca i majke svoje, moja sreća i radost je neopisiva što u tebi nađoh ono što sam želio, a to je: velikog čovjeka i pravog pravoslavnog vjeroučitelja, slugu Bogu i narodu. Sav tvoj dug prema meni biće da me tvoj topli glas isprati na vječni počinak kada dođe Božija volja po dušu moju – rekao je stari prota Imljanski.
Zavjet je bez po riječi prihvaćen i izvršen. Mladom Jevremu i njegovom Zekanu razdaljina od 80 kilometara bila je dan hoda, a čast neopisiva što mu je takva ličnost povjerila poslednji ispraćaj na vječni počinak.

Mladi, ali pun sigurnosti u sebe, pun radnog elana i energije prihvatio se posla „Bogovski“ za dobro vjere, nacije i naroda roda svoga.

Osnovao je školu pod hrastom, koji i danas živi, i bio prvi učitelj pod vedrim nebom. Organizovao je izgradnju prve škole, čitaonice, crkve, kuglane prve na tešanjskom kotaru. „Sirotinjskog zadružnog magazina“ za pružanje pomoći gladnoj sirotinji, osnovao je KUD sa više sekcija, Guslarsko društvo, pomagao je siromašnim đacima u nabavci knjiga i učila i mnogo, mnogo drugog dobročinstva u nevolji.
Prvi radio aparat oglasio se u njegovoj kući, a prve slike plod su objektiva njegovog foto-aparata. Tu je prikladna biblioteka, savremeno pokućstvo, pribor za jelo, posuđe i drugo dostojno velikana.

Plemenitii i mudri prota Jevrem Stanković uzima na sebe „Otvaranje Čečave prema svijetu i svijeta prema Čečavi“ i to veoma uspješno i za vrlo kratko, ali na dugo vrijeme. Ugledan, rječit, stasit, samouvjeren, ubjedljiv i u svemu siguran stupa u vezu sa svim ljudima koji mogu i hoće pomoći. Prva orjentacija bila mu je prema Fruškoj Gori i Sremskim Karlovcima. Otuda je stizala svaka pomoć, a tamo su odlazili mladi Čečavci na školovanja i sve vrste zanatskog naukovanja. Takvi kakvi su bili i kakvi su danas brzo i lako su otključavali sva vrata i bili rado viđeni gosti u svim kućama, trgovinama, zanatskim radnjama, ustanovama i školama. Počela je kulturna razmjena, uzvratne posjete, stipendiranje naprednih đaka i učenika. To je otvorilo Čečavcima put prema sjevero-istoku kojim oni i danas vrlo rado kreću, pa se mogu naći njihovi potomci u svakom mjestu i na svakakvoj visokoj dužnosti kulturnoj, naučnoj, političkoj, državničkoj i drugoj. To je taj put otvaranja Čečave prema svijetu i svijeta prema Čečavi čiji je putovođa bio i ostao prota Jevrem Stanković. U „Bosanskoj Vili“ 1882. godine predstavio je ovaj kraj sa dvadesetak stranica teksta što i danas ima veliku vrijednost.

Kao i svakom drugom rodoljubu bilo mu je na srcu socijalno i nacionalno oslobođenje od dugogodišnjeg, vjekovnog ropstva pod tuđinskom čizmom. Ni časa nije časio kad se na tom putu sa svojim programom pojavila revolucionarna srpska omladina „Mlada Bosna“. Nije izdao zavjet crkve da se aktivno bavi politikom, ali je kao simpatizer i aktivni pomagač mnogo doprineo njenom omasovljenju zajedno sa svojom kćerkom Zoricom koja je bila član i drugim uglednim ljudima ovog prostora kao što su: Jefto Vuković, Jakov Petković – Jaša, Ljubo Đekić, popovi Kosta Dušanić, Risto Vuković i mnogi drugi. Čečava je imala najveći broj članova „Mlade Bosne“ u to doba, a četvorica su ubijena na putu do sudanije ili u zatvorima: Petar Stanojević, ubijen na putu za Banja Luku, Ostoja Jotanović, Vaso Đukić i Lazar Evđić, ubijeni u zloglasnom kazamatu „Štok“ u Tuzli. Malodobnost spasila je život mladom bogoslovu Stojanu Stankoviću, ali je zato morao na prvu borbenu liniju da brani austrijskog cara i carevinu.

Rodoljublje i patriotizam prema svom narodu bili su razlozi da se nađe na velikom iskušenju 1914. godine nakon ubistva Franca Ferdinanda u Sarajevu od strane Pricipa Gavrila. Izveden je pred sud u Aradu, osuđen na višegodišnju robiju, a onda svrstan u taoca za zaštitu vozova na pruzi Slavonski Brod – Doboj, Sarajevo – Doboj i Tuzla – Doboj kojim su okupatori dovozili srpski živalj iz Srbije i Bosne na masovne likvidacije u Doboju, što je plemeniti prota teško podnosio gledajući nedužne žrtve staraca, žena i djece i načine na koje se dželati obračunavaju s njegovim narodom. Na propuhu, studeni i danonoćnoj vjetrometini, žedan, gladan, slabo obučen i obespravljen teško je obolio. Srce mu je prepuklo zbog desetak hiljada ubijenih nedužnih srpskih robova, pa je teško bolestan pušten kući gdje je nakon nekoliko dana umro 1916. godine u 51. godini života kad je porodici i narodu bio najpotrebniji.

U braku je imao kćerku Zoricu, prvu srpsku učiteljicu ovog prostora, članicu „Mlade Bosne“, člana KPJ, udatu za Milenka Jotanovića, s kojim je stekla sina Vladu i Branu i kćerke Miru, Vuku i Nadu. Kao antifašisti svi su ustanički borci i prvoborci. Zorica je predsjednica AFŽ-a za Srednju Bosnu, Milenko predsjednik NOO, Vuka omladinski rukovodilac, Vlado i Mira prvoborci u prvim borbenim redovima. Žrtve bratoubilačke borbe su: Zorica, Milenko i Vuka, a Mira je podlegla od trbušnog tifusa u partizanskoj bolnici u Korićanima 1943. godine. Vlado i Branko su umrli oko 1990. godine, pa je tako još u životu najmlađa unuka popa Jevrema Nada Jotanović – Laušević, učiteljica u penziji u Banja Luci.

Kako prota Jevrem Stanković nije imao muškog potomka usvoio je sirotana bez oca i majke Iliju Lipića iz G. Radnje, odhranio, oženio rođakom svoje žene, darovao mu dio imanja i učinio ga sretnim kao i njegovo potomstvo koje mu je kao čitav ostali narod za vjekove vjekova zahvalan.

Zahvaljujući popu Jevremu Stankoviću Čečava je u narodu sad poznata kao „Mala Srbija“ a sad kao „Velika Srbija“ zavisi kome, kada i kako odgovara. No, bilo kako bilo Čečava je bila, jeste i biće velika Čečava zbog dobrih, plemenitih, časnih i poštenih ljudi, koji su svoj lik, čojstvo i ljudsko dostojanstvo iskazali i u poslednjem vjersko-šovinističkom sukobu u BiH, pa im zahvalnost ljudi iz reda drugih vjera i nacija nije izostala.

Na stranu sve dobro, ali, ipak, ne može se pobjeći iz „BERAČA TUGE“, jer su tako željeli i žele zlo vrijeme i i još gori neljudi.

Boško N. Petrović: Berači tuge, Teslić 2004, str. 117- 120.

Jevrem stanković u kategoriji Ljudi