Ko je i zašto ponovo okrenuo Miry Jotanović?

Prije gotovo pola vijeka, 1976. godine, mještani Čečave svojim dobrovoljnim prilozima podigli su spomenik ispred škole u Donjoj Čečavi — trajni znak sjećanja na pale borce i žrtve fašističkog terora. Prema idejnom rješenju arhitekte Dobrivoja Vidića iz Prnjavora, u spomeničkom kompleksu našli su se i bronzane biste Živojina Preradovića i Mire Jotanović, kao i ploče sa imenima boraca NOR-a i žrtava terora.

Još 1995. godine, Branko Perić je zabilježio da je bista Mire Jotanović bila skinuta nakon što su je „nepoznata lica“ pomjerila i okrenula u suprotnom pravcu. Danas, 2025. godine, zatičem isti prizor: bista opet zakrenuta, ponižena, obezglavljena. To više nije samo pitanje bronze i kamena — to je pitanje našeg sjećanja, naših vrijednosti i obraza. Ako ne umijemo da sačuvamo lik učiteljice koja je svoje znanje i život dala ovoj zajednici, šta to govori o nama?

Ovaj tekst je prvi u serijalu koji posvećujem Miri Jotanović i porodici iz koje potiče. Uz fotografije koje ću priložiti, podsjetiću na činjenice koje znamo, i na odgovornost koju dugujemo.

Ko je bila Mirjana Mira Jotanović

Mira Jotanović rođena je u uglednoj učiteljsko–svešteničkoj lozi Stankovića. Njena majka, Zorka Stanković (kćerka popa Jevrema — osnivača škole u Čečavi i prvog učitelja), obrazovana u Somboru i Sremskim Karlovcima, vratila se u naš kraj kao učiteljica. Udata za Milinka Jotanovića, sa kojim je podizala šestoro djece — među njima i Miru.

Sudbina ove porodice duboko je urezana u istoriju našeg sela: Mira je preminula od pegavog tifusa 1943. u partizanskoj bolnici u Korićanima; njena majka Zorka i sestra Vukica svirepo su ubijene 1944. godine. Ta imena nisu samo slova na granitu — to su naša kućna imena, naš jezik i pamćenje.

Sjećanje koje blijedi

Prije nekoliko godina, radeći na jednom tekstu, napravio sam anketu među učenicima završnih razreda osnovne škole. Jedno od pitanja bilo je vezano za sjećanje na Drugi svjetski rat, odnosno za spomenike ispred škole gdje oni svakodnevno provode svoje dane. Rezultati su bili alarmantni: većina djece nije imala pojma šta ti spomenici predstavljaju, ko su ljudi čija imena stoje urezana na pločama, niti zašto su baš tu, pored njihove škole.

To nije samo praznina u znanju, to je praznina u identitetu. Ako nove generacije ne znaju priču o Miri, Zorki i svima čija su imena na granitnim pločama, onda će i sama bronzana bista ostati samo komad metala koji ne znači ništa.