Dolić – zaboravljeno mjesto mladosti naše

U Čečavi, nadomak granice dva zaseoka Potočani – Savkovići, uzdigla se jedna visoravan koja svojim pogledom pokriva dolinu rijeke Ukrine i kuće koje svake godine niču jedna pored druge, a koje su najčešće razlog iseljavanja iz viših brdskih predjela kao i vraćanje naših ljudi iz dijaspore.

Pogled se s lijeve strane od Šabajkovca preko Rastuških kosa proteže do najvećeg vrha Rastuše „Sokolina“ pa sve do Ukrinice ispod koje se nazire prelijepi Hram Pokrova Presvete Bogorodice u Rastuši.

Prije par godina, dok se još uvijek mogao čuti vrisak, jauk i smijeh dječice od kuće do kuće, dok je glavna zabava bila igra žmurke, rata, ganje, sudića… u to vrijeme glavno mjesto za okupljanje bio je upravo „Dolić“.

Kada bi dječica lagano legla i polako tonula u san, njihove misli su bile samo na „Doliću“, čekajući tako s nestrpljenjem kad će se probuditi i u popodnevnim časovima odlutati puteljcima koji su sa svih strana vodili samo na jedno mjesto. Ovdje su se okupljali Savkovići, Lazići, Lučići, Vaselići, Bjegojevići, Kusturići i mnogi drugi od najmlađih do onih zrelih djevojaka i momaka koji su već bili za udaju ili ženidbu. Ovdje se igralo, pjevalo, pričalo, prepričavalo, učilo, upoznavalo, gradilo prijateljstvo ali i nalazile prve simpatije. Sa ovog brda se protezao glas srećne dječice iz srećnog vremena, a danas u nekom drugom vremenu ovaj stolić sa dvije klupe odolijeva vremenu u kom se nalazi i prkosi svakom prolazniku posjećajući ga na vrijeme iz mladosti naše.

Okolo „Dolić-a“ sa svih strana obraslo je žbunje, trnje i šuma koja je ogradila ovo mjesto od ostalih, ali i ogradila jednu lijepu uspomenu i sjećanje na prošle dane, lijepe i srećne dane mladosti naše, a pitanje je da li će neka druga buduća pokoljenja imati ovako ili bar malo slično djetinjstvo.

Da li se vi sjećate ovog lijepog vremena i da li vam je nešto lijepo ostalo u sjećanju što bi imali želju podijeliti sa drugima?