Dvije rijeke, cijela rodbina: Razgovor s Milom Kovačevićem – Starim

Ljetos, u potrazi za kupinama u Javorovi, idući pored kuća Kovačevića, ispred jedne zapazih auto sa somborskim tablicama. Iza kuće, savijen nad nekim poslom, ugledah čovjeka. Prepoznah – to je Mile Kovačević – Stari, pjesnik koji je davno otišao iz sela, ali ga korijeni sve češće vraćaju.

Stanem, predstavim se. On me odmah pozva kod sebe. Rekoh da sam sa suprugom i da ćemo svratiti kad se vratimo iz kupina. Tako i bi. U povratku svratismo, a Mile nas dočeka domaćinski i sjedosmo ispred kuće. Nedugo, izvadi i potpisa mi svoju novu zbirku pjesama – upravo objavljenu.

Pogrešan voz – sudbina života

U razgovoru, Mile se prisjetio mladosti, te 1960. godine, kada je kao šesnaestogodišnjak, dan poslije slave Đurđevdana, krenuo pješke iz Čečave za Teslić. Želio je u Zagreb, ali sudbina je htjela drugačije. U Slavonskom Brodu ušao je u pogrešan voz. Umjesto u Zagreb, otišao je u Novi Sad – i tamo ostao čitav život.

Prvo je radio najteže poslove: kopao po salašima, lopatao šljunak u šećerani, radio na građevini. Kasnije je položio državni ispit za vozača i postao profesionalac – vozio je kamione i autobuse u kombinatu u Crvenki. Čitav radni vijek proveo je u Vojvodini, gdje je zasnovao porodicu, stekao dvoje djece i unučiće.

Danas živi u selu nadomak Sombora. Kaže da ga najviše raduju unučići, ali rodna gruda ga neprestano vuče nazad. Samo ove godine već tri puta je dolazio u Čečavu. „Ovdje mi je najljepše, ovdje se najbolje osjećam“, priznaje.

Povratak na đedovinu

Na ušću Javorove u Ukrinu, nekoliko koraka ispod temelja stare đedove kuće, Mile je sebi podigao novu kuću. Đedova kuća odavno ne postoji, ali temelji još stoje. „Dva kamena iz temelja stoje, pored vrata rodne kuće moje“, zapisao je u pjesmi Dva kamena.

Na kući je postavio i spomen-ploču đedu i babi, a uz rijeku je napravio sto i klupe – mjesto gdje najviše voli da sjedi, odmara i sluša žubor vode. Na svakom koraku vidi se da je tu: popravlja, gradi, svježe boji, ostavlja svoj trag.

Pjesme kao životna ispovijest

Njegove pjesme su život u stihovima. Govore o odlascima i povratcima, o rodnoj zemlji, o ljubavi i gubicima.

Dvije rijeke

Još se sjećam tog šestoga maja, 
Đuđevdana i svog rodnog kraja. 
Sudbina je učinila svoje, 
Da napustim rodno selo moje. 

Vreme prošlo, već je pola vijeka, 
Rodni kraju da l’ me neko čeka? 
Samo dvije rijeke sa planine,
Javorova i Mala Ukrina. 

Selu dođem, ljudi nepoznati, 
Roda nemam, kod koga da svratim? 
Gledam temelj rodne kuće moje, 
Gdje provedoh ja djetinstvo svoje. 

Javorova i Mala Ukrina, 
Dvije rijeke, sva moja rodbina. 
Selu dođem, one me čekaju, 
Kad se vraćam, žuborom me na put ispraćaju.

O Bosni pjeva:

Bosno moja, ti si melem duši,
Tuđina me hoće da uguši.
Vraćam ti se, Bosno, iz daljina,
Mjesto majke čekaj me, ko sina.
...

U pjesmi Crkvina, Mile se vraća dječačkim uspomenama:

U Čečavi ima njiva mala,
a imenom Crkvina se zvala.
Jedna cura čuva stado svoje,
a ja s njom čuvam krave moje.
...

S tugom spominje i suprugu, koja je preminula prije nekoliko godina:

Zašto život sada kazni mene,
ne budim se kraj voljene žene.
Sam liježem, ne budi me niko,
šta sam Bogu zgriješio toliko.
...

Mile ne izbjegava ni savremene teme. U svojim stihovima kritikuje nova vremena, gdje ljudi više ne gledaju jedni drugima u lice:

Beli konji sad nisu u modi,
ni djevojka koja kolo vodi.
Sad se ljubav vodi preko žice,
ne gleda se djevojci u lice.

U kafiću zajedno ne sjede,
niko ni s kim, telefone glede.
I lajkuju nepoznate dame,
a djevojke idu kući same.
...

Ljubavi, sela, porodične priče

U njegovim stihovima javljaju se i uspomene na mlade ljubavi – Mara iz Stanara, Janja sa Gruvalja, Fata sa Memića brda, Kata iz Teslića… ali i duboka veza sa đedom, kome je posvetio više pjesama:

Zaklela se moja majka Mila,
mom đedu kad je rodila.
Đedovu je želju ispunila,
njegovome ime nadjenula.
...

Svojim stihovima on ostavlja svjedočanstvo o jednom životu: dječaku koji je 1960. krenuo u svijet, a vratio se kao pjesnik sa dvije zbirke u ruci. Njegove pjesme su jednostavne, jasne i iskrene – baš kao i on.

„Druge zemlje te mogu nahraniti, ali samo te rodna može utješiti“, rekao mi je dok smo sjedili podno Javorove. A njega, više od svega, vuče da se vraća rijekama svoga djetinjstva – Javorovoj i Maloj Ukrini.

Mile Kovačević – Stari danas je aktivan i na društvenim mrežama, na Fejsbuku, gdje redovno objavljuje svoje stihove i misli. Tamo ga možete pronaći i stupiti u kontakt ako poželite njegove knjige ili da podijelite riječ sa pjesnikom.