Sjećanje na Radanu

Danas objavljujemo jednu duboko emotivnu priču koju je s nama podijelio naš čitalac Darko. U ovom emotivnom svjedočanstvu, Darko nam otkriva svu bol gubitka voljene osobe, prisjećajući se poziva koji ga je iza sna pokosio onako kako to samo život zna i umije. Svaka riječ u ovom tekstu nosi težinu i bol, ali takođe i ljubav i sjećanje na prve zajedničke trenutke. Želimo odati počast njegovoj supruzi i omogućiti svima koji čitaju da osjete dublju povezanost s Darkovim iskustvom i prisjećanjima. Nadamo se da će vas ove riječi dirnuti i podsjetiti na važnost ljubavi i porodice u našim životima.

2.8.2023.

Sasvim običan dan. Došao sam s posla. Radana me zove iz Bosne jer je otišla malo prije nas da pomogne majci da okreči kuću i spremi drva za zimu. Kaže mi da se čula sa Nikolom i da će sada zvati i Adrianu da se čuje s njom.

Rekla je da će na večeru kod brata i njegove familije, a nakon toga će s njima na zbor. Poželio sam joj dobar provod, znajući koliko voli muziku i druženje.

Odlazim spavati, a moj telefon zvoni oko 2:30. Zbunjen, ne mogu ga napipati, ali već se ne osjećam dobro. Pogledam – Milica zove, Radanina sestra. Javljam se i moj cijeli svijet se ruši u tom trenutku. Kroz plač mi pokušava reći istinu i ublažiti situaciju. Grčevito držim telefon i ne mogu vjerovati šta čujem. D‌jeca se takođe bude i pitaju: „Šta je bilo, tata?” Nekakva knedla mi staje u grlu i u trenutku ne znam šta da kažem. Suze mi krenuše i samo promrljah: „Mama nije dobro, imala je težak moždani udar. Valjda će joj pomoći.“

Plače i Adriana. Nikola je izbezumljen.

Krećem hodati od svoje sobe do kuhinje, gore-dolje, a onda u trenutku mislim na jesen 1995. Moj drug Zoka i ja smo na straži u Turjaku, u Gradišci. Prolazi na dvadesetak metara od nas d‌jevojka. Vrlo odlučno korača, uzdignute glave, s pogledom ispred sebe. Džaba je bio naš povišeni ton razgovora da nas primijeti. Nije nas ni pogledala, samo je išla svojim putem.

Imala je smeđu dugačku haljinu koja je bila pripijena uz vitko tijelo i vrlo gustu, dugu kosu. Taj hod mi se najviše dojmio. Pogledašmo se Zoka i ja i pitamo se: „Ko je ova d‌jevojka?“

Kaže Zoka: „Zaključala je ovu roštiljnicu. Sigurno radi tu.“ Dogovorimo se da sutradan odemo na pivo u roštiljnicu. Sutradan odlazimo i upoznajemo se.

Bio sam već shrvan. Nije to bila obična d‌jevojka. Bila je pametna, vedrog duha s nekom normalnom pričom. Nisam imao para, posudio sam od kolega samo da imam za pivo kako bih mogao otići i pričati s njom.

Nakon nekoliko dana pitam je ima li momka. Pogledala me i odgovorila: „A vidio si ovde sve u ovih par dana, a s kim da budem?“ Jedino što sam uspio izustiti u tom trenutku bilo je: „Pa s nekim poput mene.“ Nasmijašmo se i opet nastavljamo pričati o muzici i drugim stvarima.

Jedne večeri, dok sam bio na straži, čvrsto sam odlučio da ću se ponuditi da je otpratim kući, a Zoka će me zamijeniti ako pristane. I tako je i bilo. Pristala je. Nakon prvog poljupca imao sam predosjećaj da ću jednog dana živjeti s njom i da ćemo imati d‌jecu. Nije me moj predosjećaj prevario.

Od‌jednom čujem kako se Nikola dere na mene: „Tata, prestani hodati gore-dolje, molim te.“ Suze mi opet potekoše, a moj jebeni predosjećaj mi govori da je došao kraj…

Sad bih sve porazbijao po stanu, sve… sve… Obuzima me bijes… Uspijevam se kontrolisati…

Zvonjava telefona me mjesecima trzala, i usred bijela dana. Zamijenio sam ga. Ovaj dan ću potisnuti u svom sjećanju. Ostaće vječno svi ostali lijepi dani.

– Darko Stanojević, 2.8.2024.