Pravda i moral u sjenci rata: Perićev roman Zločin i kazna pukovnika Kalamande

Knjiga „Zločin i kazna pukovnika Kalamande“, koju je napisao Branko Perić prije ravno deset godina, stigla je proteklog septembra u našu redakciju autobusom teslićkog Tempoturista ravno iz Beograda. Polovna, s vana naizgled dobro očuvana, skrivala je unutrašnjost punu podvučenenih redova i bilješki. Prethodnog čitaoca je izgleda mnogo dojmio ozbiljan pokušaj autora da se sagledaju duboke kompleksnosti koje prate ratne događaje, posebno u kontekstu bivše Jugoslavije i ratova u BiH. Uzimajući u obzir da je Perić pravnik i publicista, i da je knjiga napisana sa stručnim poznavanjem tematike, kao i sa namjerom da provocira diskusiju o odgovornosti, moralu i pravdi u vremenu rata, studentski pristup knjizi prethodnog čitaoca, nimalo nas nije iznenadio.

Perić u romanu vješto koristi fiktivni lik pukovnika Kalamande kao sredstvo za istraživanje šireg društvenog i političkog konteksta događaja iz 90-ih, psihološke složenosti učesnika, kao i šire posljedice rata na pojedince i društvo u cjelini. Sudbina „izmišljenog“ lika, uvučenog u ratna dešavanja, služi kao alegorija za iskustva mnogih stvarnih osoba.

Prilikom razmatranja uzroka i posljedica ratnih sukoba, često se u monologu nastoji adresirati pitanje kolektivne krivice. U kontekstu ratova u BiH, ovo pitanje je posebno osjetljivo i predmet je mnogih kontroverzi, gdje različite strane imaju različite perspektive o tome ko snosi krivicu i kako bi se pravda trebala dijeliti.

Korišćenje naziva koji podseća na klasično djelo Fjodora Dostojevskog „Zločin i kazna“, opravdano nagovještava da se u romanu Perić bavi sličnim temama kao i ruski klasik – granicama morala, etike, i pravde, ali u potpuno drugačijem i modernijem kontekstu. Perićev rad može biti vrijedan za ljude koji su zainteresovani za kritičko razumijevanje rata u BiH, njegovih uzroka, kompleksnosti, i posljedica koje rat ostavlja na društvo i pojedince.

Odlomak u nastavku pruža interesantan uvid u dinamiku između religijskih i vojnih autoriteta u kontekstu ratnog okruženja, kao i na specifične ljudske aspekte koji se često nađu u takvim situacijama. Elementi kao što su uticaj Crkve, ponašanje sveštenika, te tenzije između moralnih i ljudskih potreba jasno se izdvajaju u ovom, pomalo šaljivom, segmentu.

U ratu mi je smetalo petljanje Crkve u politiku i važne stvari. Počeli sveštenici da obilaze liniju. Dižu moral! A dižu ga tako što pljuju po komunistima, bivšem režimu, JNA i nama oficirima. Među njima je bilo ludaka koji su se laćali oružja i pucali. Dođu među vojsku da osveštavaju oružje, opraštaju zločine…! Samo jedan sveštenik u mojoj zoni odgovornosti nije učestvovao u tome. Naše je mjesto u crkvi, govorio je.
Bilo je i među njima zanimljivih likova. U jednom selu, blizu linije razgraničenja, službovao sveštenik Nikodim. Mlad momak, tek završio školu. Živio neobično za seoskog sveštenika. Volio da igra fudbal sa seoskim mladićima.
Volio i da popije. Pričalo se da je obilazio i seoske udovice. Nije se dopao seljanima i počnu da ga prijavljuju vladiki. Krste se pričajući o sveštenikovim nepodopštinama. Pomalo dodaju!
Dosadilo vladiki da sluša učestale prijave pa pozove Nikodima na razgovor. Kad se vratio, Nikodim svima pričao kako ga je vladika grdio. Kaže vladika: Razumijem Nikodime da voliš fudbal. Mlad si, neka si igrao. Razumijem da si zagledao žene. Ljudi smo, svi mi volimo da bacimo oko na lijepu ženu. Sve mogu da ti oprostim, ali ne mogu da ti oprostim što si časnim krstom otvarao pivo pred soskom trgovinom! A bilo istina! Poslije molitve Nikodim svrati pred seosku trgovinu i sa svojim parohijanima pije pivo. Nikodim svoje pivo otvara časnim krstom. I neko to prenese vladiki…
Kažu da je Nikodim rekao vladiki: Vaše preosveštenstvo, krst treba da služi ljudima.

Autor je objavio i nastavak romana, čiju recenziju donosimo u nastavku.