Drugi i posljednji put pijan

Za vrijeme novogodišnjih praznika 2010. godine zaustavi me policija dok sam se vozio autom kroz grad Erlangen u Njemačkoj. Ja nikad ne žurim, ali pošto je to bilo u vrijeme praznika kad se dosta pije, policajci su posumnjali da ja vozim sporo pošto sam pio alkohol. Ja otvorim prozor na autu, policajac priđe bliže, pogleda me s nevjericom pa upita: „Gospodine, kada ste popili zadnju čašu alkoholnog pića?“ Ja odgovorim kao iz topa: „22. maja 1972. godine!“ Policajac me presiječe prekornim pogledom misleći da ga zezam. Zato požurih da pojasnim stvari prije nego što me policajac uzme na zub: „Ozbiljno, ne šalim se: posljednji put sam se napio na kraju osmog razreda i od tada nisam okusio alkohol – časna riječ!“ Policajac me dugo gledao, a kako je vrijeme prolazilo, izraz njegovog lica se polako mijenjao – od ljutitog do sažaljivog. Na kraju je, s blagim osmijehom, rekao da mogu da nastavim vožnju. Vjerovatno je mislio: vidi jadnika, on nikad neće osjetiti kako je lijepo u društvu popiti dobro bavarsko pivo…

To što se desilo 22. maja 1972. godine je nešto najružnije što sam u životu doživio i o čemu do sada nisam ni s kim pričao. Napio sam se, napravio veliku svinjariju i budalu od sebe, i zbog toga nisam od stida nikad mogao izaći pred oči ljudima koji su mi pomogli. Dugo sam se dvoumio da li da o tome nešto napišem ili ne; počinjao sam i prestajao više puta, neki đavo mi nije dao mira – i na kraju sam ipak odlučio da o tome progovorim.

Ali, idemo redom. Da li je to bilo baš 22. maja ili koji dan prije ili poslije, nisam više 100% siguran, ali dan-dva manje ili više nije ništa prema skoro 54 godine, koliko je od tada prošlo. Školska godina se završila i sva tri osma razreda se dogovore da tog dana popodne u školi proslavimo tu „malu maturu“. Razredne starješine i direktor škole su to odobrili. Tu ćemo se razići, i stvarno, mnoge od drugarica i drugova iz osnovne škole nikad više nisam sreo. Većina je planirala nastaviti školovanje u Tesliću, ali mnogi su otišli u druge gradove, kao i ja u Doboj. Sve je bilo spremno: gramofon, ploče, meso, pite, slatkiši, sokovi… Veselili smo se toj proslavi i posljednjem druženju u toj školi.

Međutim, u noći prije slavlja dvoje-troje učenika su nekako ušli u zbornicu i u dnevnicima prepravljali ocjene. To su nastavnici prilikom zaključivanja ocjena primijetili, i dok smo se mi spremali za slavlje, zasijedalo je nastavničko vijeće da donese odluku kako da se ti učenici kazne. Kad nam je razredni starješina to u pauzi sjednice ispričao, nikom više nije bilo do slavlja. Čekali smo da saznamo kakva je odluka pala, a njihovo vijećanje nikako da se završi. Već je bio pao mrak a odluke još nije bilo.

Ne mogu vam ispričati šta se sve dešavalo u tim satima, niti šta je sve moglo da se desi. Samo ću pohvaliti našeg razrednog starješinu Stanislava, koji je nekako uspio da smiri duhove… Neko je donio gajbu piva i mi dječaci smo počeli piti – a nije nam se jelo. Mada sam ja pola godine ranije, kad sam se prvi put napio, bio odlučio da više neću piti alkoholna pića, u toj situaciji sam pogazio riječ i popio četiri piva, na prazan stomak.

Ne sjećam se da li je odluka o kaznama pala tog dana ili ne. Negdje iza 22 sata razišli smo se – nije bilo ni slavlja ni veselja. Ja sam bezuspješno pokušavao da zajašim svoj bicikl, ali stalno sam odmah padao s njega. Ostali su već bili otišli, a ja nikako da krenem. Te moje muke gledao je učitelj Pavle sa svog balkona, iz stambene zgrade u pozadini. Procijenio je da ja u takvom stanju neću moći otići kući, pa se sažalio i došao do mene. Pozvao me je da prenoćim u njihovom stanu i uzeo da gura moj bicikl, a ja sam teturajući se išao pored njega, misleći da se to zemlja ispod mojih nogu nekako čudno ljulja. Pavle i njegova supruga Sonja imali su dvoje djece. Mene su smjestili na jedan krevet u dječjoj sobi, a djecu su prenijeli u svoju sobu.

To je bila najgora noć u mom životu. Ne zato što su me boljeli i glava, i stomak, i noge, i sve ostalo, već što sam skoro ispustio dušu stalnim povraćanjem. Dali su mi lavor, ali ja sam u tim mukama opeksinio i jastuk, i dušek, i tepih. Kad sam se ujutro donekle trijezan probudio, sve je smrdilo na stomačnu kiselinu i pivo. Pavle i Sonja su stajali pored vrata i sažaljivo me gledali. Tad sam poželio da se zemlja otvori da u nju propadnem, jer tim ljudima od stida neću nikad više moći pogledati u oči! Brzo sam shvatio da mi se ta želja neće ispuniti. Ostala je samo još jedna opcija: pobjeći odatle, što prije i što dalje… Pavle i Sonja su mi savjetovali da još malo odspavam, ali ja sam morao što prije odatle nestati. Izbrbljao sam neku zahvalnost za gostoprimstvo i izvinjenje za nered koji sam napravio, sjurio niz stepenice, zajašio bicikl i počeo okretati pedale iz sve snage. Okretao sam ih bez zastoja dok nisam stigao kući.

Kod kuće su me s olakšanjem dočekali – već su htjeli da idu da me traže. Trebalo je objasniti zašto stižem tek ujutro, gdje sam bio cijelu noć… Bilo mi je jasno da ne smijem lagati, jer prije ili poslije saznaće se gdje sam i zašto te noći spavao. Zato sam iskreno rekao da sam se napio i da je učitelj Pavle vidio kako sam par puta pao s bicikla pa me nagovorio da kod njih prespavam. Detalje nisam opisivao – čekao sam da vidim hoće li o tome postavljati pitanja. Na moju sreću nije bilo pitanja, pa sam detalje prećutio. Računao sam, ako to roditelji kasnije saznaju, biće lakše pravdati se.

Očekivao sam batine i stoički bih ih podnio, ali tata je samo rekao: „Potjeraj ovce iz štale, idemo okopavati kukuruze na Lukama a ovce neka pasu iznad puta.“ Počeli smo s okopavanjem oko 8 sati. Kad bi se ovce približile kukuruzima, ja bih spustio motiku, natjerao ih u brdo dalje od njive, vratio se i nastavio kopati. Tata šuti, ja šutim. Trudim se svim silama da držim korak s njim. Kopamo tako bez riječi do podne. Konačno, tata progovori: „A što ti je to trebalo?“ Ja odgovorih bez razmišljanja: „I ja se to isto pitam.“

Nastavili smo s kopanjem i poslije ručka. Cijeli dan nije bilo nikakvog razgovora – kopanje u tišini, koju su narušavali samo zvuci zvona na ovnu i cvrkut poneke ptice. Lakše bi mi tada bilo podnijeti stotinu batina nego tu muklu šutnju, koja me je grizla iznutra kao kiselina u kojoj se polako rastapaju i nestaju i tijelo i duša… Tada sam se zakleo da nikad više neću piti ništa što sadrži alkohol, i tu zakletvu nisam pogazio niti ću je pogaziti. Kad sam se deset godina kasnije ženio u Njemačkoj, na svečanom ručku služilo se pjenušavo vino – ali ja sam tražio sok ili vodu. Punica me gledala poprijeko – jako ju je uvrijedilo što nisam htio nazdraviti s vinom, kao što se u takvom trenutku očekivalo. Nekoliko godina je potrajalo dok mi to nije oprostila i polako se prema meni otkravila. Supruzi je to jedno vrijeme također smetalo, ali brzo je uvidjela prednost u tome što je uvijek uz sebe imala trijeznog vozača. Mnogi prijatelju su pokušavali da me ubijede da probam njemačko ili češko pivo; neki su tvrdili da je jako dobro za zdravlje i krv popiti navečer čašu crnog vina. Unatoč svemu ja sam ostao dosljedan svojoj odluci – nikad više alkohol!

Kasnije, kad sam već bio odrastao, roditelji su mi više puta govorili da bih trebao otići Pavlu i Sonji u posjetu i u znak zahvalnosti ponijeti litru njihove najbolje rakije i teglu meda. Uvijek sam nalazio neki razlog zašto tada ne mogu i obećavao da ću to učiniti idući put kad dođem u Čečavu. Ja sam se toliko stidio zbog svinjarije koju sam u njihovoj sobi pijan napravio da sam se doslovno skrivao da me slučajno ne bi vidjeli ako sam morao doći ili otići autobusom koji je polazio za Teslić ispred škole. Vidio sam i Pavla i Sonju više puta sa sigurnog odstojanja ili iz nekog zaklona, ali siguran sam da su oni mene posljednji put vidjeli kad sam izašao iz njihovog stana 1972. godine. Kad sam počeo raditi, nosio sam se mišlju da ih jednom stvarno posjetim i dam im novca za novi dušek, jastuk i posteljinu, ali nisam mogao da savladam stid i uvijek sam to odlagao za kasnije.

Prije par godina, kad sam konačno dovoljno ostario i došao do zaključka da mogu taj stid savladati, upitah tetka Ćeinu da li učitelj Pavle još živi u Čečavi. Na moje veliko razočarenje, on mi reče da je Pavle umro! Nadao sam se da bih se tako mogao osloboditi stida koji me je tolike godine mučio, a sad će me do kraja života mučiti osjećaj krivice što se na taj korak nisam ranije odlučio, dok je Pavle još bio živ. Njemu se više ne mogu odužiti za to što je meni pijanom pomogao. Ostaje mi jedino da i dalje pomažem drugim ljudima kojima je pomoć potrebna, u nadi da će mi se to, kad dođem Bogu na istinu, uzeti u obzir…

Svojoj djeci sam pričao o tome da sam se u osmom razredu i napio i pušio, i s oba poroka u istom razredu prestao. Nisam ispričao baš sve detalje niti sam dijelio savjete, samo sam se nadao da će sami iz toga izvući poučne zaključke. Sretan sam što je stvarno tako bilo – oboje su stariji od 35 godina i niti su kad pušili, niti piju alkohol. Pretpostavljam da su probali i shvatili da je tata bio u pravu, bez da su išli u krajnost kao ja. Meni ostaje da i dalje nosim taj teret osjećaja krivice zbog pijanstva i njegovih posljedica.