Upis na fakultet

Mašinsku tehničku školu u Školskom centru „23. avgust“ u Doboju sam završio 1976. godine s odličnim uspjehom. Imao sam namjeru upisati se na Mašinski fakultet u Sarajevu, gdje su htjeli da se upišu i većina mojih drugova iz škole. Vjerovao sam da će mi Titova stipendija, koju sam primao u trećem i četvrtom razredu tehničke škole, biti produžena, jer ni po uspjehu u školi, ni po političkoj aktivnosti nije bilo boljeg kandidata na teslićkoj opštini. Međutim, kako sam opisao u jednoj prethodnoj priči, moj zahtjev je odbijen! To mi je pokvarilo sve planove. Bio sam svjestan da roditelji ne mogu izdržavati dva studenta, a brat je imao još najmanje jednu godinu pred sobom na pravnom fakultetu u Beogradu. Zato sam odlučio da prvo tražim posao kao mašinski tehničar, pa da studiram uz rad, kao vanredni student. Te opcije nije bilo na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, ali sam našao takvu mogućnost na saobraćajnom fakultetu u Beogradu. Ali, trebalo je prvo naći posao…

Odem u ljeto 1976. da se prijavim na birou za zapošljavanje, ali tamo mi saopšte da s mojom diplomom nešto nije u redu i da moram otići u školu u Doboj da mi izdaju novu. Bio je avgust, vrijeme godišnjih odmora, raspust… Na sreću, u administraciji sam našao odgovornu osobu koja je ispisala novu diplomu, ali direktor je trebao da je potpiše – a on je bio na godišnjem odmoru. Rekoše mi da možda nije nikud otputovao jer je u to vrijeme pisao jedan udžbenik, pa me poslaše s novom diplomom na adresu gdje je direktor stanovao. Na sreću, zatekao sam profesora Dragu Blagojevića u stanu – u poslu oko te knjige. Dok je potpisivao moju diplomu, pitao me je šta ću studirati. Kad je čuo moju priču o studiju uz rad, skinuo je naočare, spustio olovku i rekao mi da sjednem. Onda mi je u nekih 15-tak minuta očitao lekciju o studiranju. Njegov savjet je bio: upiši se na redovni studij, dobićeš republički kredit kojeg svaki student dobije, snađi se nekako u toj prvoj godini, poslije će ti biti lakše… Studiranje je najvažniji i najljepši dio života – pokajaćeš se ako to propustiš. Studiranje uz rad je mukotrpno i neizvjesno: oženiš se, dobiješ djecu, obaveze na poslu – studij se otegne, mnogi ga ne završe – i nije to prava stvar…

Profesora Blagojevića sam jako poštovao – ne samo zato što je bio direktor i doktor nauka, već i zato što je on podržavao sve akcije koje sam ja kao predsjednik omladinske organizacije Školskog centra pokretao. Danas se čudim da je on imao toliko povjerenja u mene i ostale učenike koji su učestvovali u organizaciji i sprovođenju tih akcija. Posebno kritično je bilo odobrenje da organizujemo igranke u auli nove zgrade, na kojim su svirale lokalne grupe i na koje su dolazile stotine mladih ljudi iz Doboja i okoline. Bez njegove podrške naša omladinska organizacija ne bi bila proglašena za najbolju u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Idući od profesorovog stana ka autobuskoj stanici bio sam duboko zamišljen. Da mi je to sve rekao neki drugi profesor, ne bih tome pridavao tako veliki značaj, ali iskreni savjeti i podrška profesora Blagojevića značili su mi puno. Na putu za Teslić sam zato odlučio da poslušam profesora Balgojevića i da se prijavim za upis na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Podnio sam zahtjev za studentski kredit, i brzo dobio pozitivan odgovor. Upisao sam se na fakultet u posljednjem (trećem) upisnom roku, kada se prijavljuju oni koji su na dva prethodna termina bili odbijeni na drugim fakultetima. Kasnije mi je profesor Pavle Kaluđerčić, koji je u to vrijeme bio predsjednik komisije za upis studenata na Mašinskom fakultetu, pričao kako su se jako začudili da se u trećem roku prijavio neko ko je imao sve petice u srednjoj školi.

Moji drugovi iz Doboja, koji su se upisali u prvom upisnom roku, su već bili organizovali i smještaj. Ja sam se nadao da ću dobiti mjesto u studentskom domu, vjerujući da će me uspjeh u školi, politička aktivnost, očeva niska primanja i dva studenta u porodici dovesti u vrh liste kandidata. Na privatan smještaj s mojim financijskim mogućnostima nisam mogao ni misliti: sam ne bih mogao plaćati sobu, a nisam imao s kim da sobu dijelim, jer svi moji drugovi iz Doboja su već imali organizovan privatni smještaj.

Ali, i tu sam doživio razočarenje: kad sam došao u Sarajevo na upis, uzalud sam tražio svoje ime na spisku brucoša Mašinskog fakulteta koji su dobili mjesto u jednom od studentskih domova: nije ga bilo, opet sam izvisio…
Tada stvarno nisam znao šta da radim. Nekako sam se bio pripremio da podnesem oskudicu u novcu, ali bez mjesta u studentskom domu svi su planovi padali u vodu. Išao sam prema centru grada, pješke, s punim ruksakom na leđima, ne znajući ni kuda idem ni gdje ću prespavati iduću noć. Kad sam došao blizu Skenderije, sjetio sam se završne priredbe povodom izbora najbolje srednjoškolske omladinske organizacije u Bosni i Hercegovini godinu dana ranije. Tada sam bio tu, kao predsjednik organizacije koja je zauzela prvo mjesto, i upoznao sam par ljudi iz Republičke konferencije Saveza Socijalističke Omladine. Najbolji utisak na mene je ostavila Vlasta Joksimović, koja je bila predsjednica Komisije u čijoj je nadležnosti bio izbor najbolje omladinske organizacije. U trenutku odlučim da odem do nje i da joj se izjadam – možda bi ona mogla da mi pomogne? Nisam nikad ni od koga tražio da mi nešto „sredi“ preko veze, ali tada sam bio u najvećoj nuždi u životu i nisam imao nikakvu bolju ideju. Na kraju krajeva, razmišljao sam, kako su neki od mojih drugova iz škole u Doboju dobili mjesto u domu, kad bih ja po svim tada važećim kriterijima trebao imati prednost? Sigurno preko veze! Tim razmišljanjem sam pravdao svoj očajnički pokušaj da jednom i ja pokušam ostvariti nešto „preko veze“. Osim toga, ja Vlasti Joksimović nisam bio „ni rod, ni pomoz‘ Bog“ – ako mi pomogne, biće to samo zato da ispravi učinjenu mi nepravdu, a ne da ubaci u dom nekog „svog“ ko to ne zaslužuje…

Skrenem na lijevo i zapucam brzim koracima prema zgradi Republičke Konferencije SSO BiH. Na ulazu je bio portir i kažem mu da dolazim iz Doboja i želim razgovarati sa Vlastom. On okrene neki broj na telefonu i, na moju sreću, Vlasta se javi i kaže mu da me pošalje u njenu kancelariju, na prvi sprat. Danas s punim ruksakom sigurno ne bi nikog pustili u zgradu, ali tada nije bilo straha od terorista, i ja sam se u punoj opremi popeo na prvi sprat i pokucao na vrata sobe na kojoj je bilo Vlastino ime. Čuo sam „Slobodno!“ i ušao. Prepoznao sam Vlastu, a plašio sam se da se ona mene neće sjećati. Ali, na moju sreću, ona se našeg susreta godinu dana ranije dobro sjećala i vrlo me ljubazno primila. Mislim da je slutila da mi njena pomoć treba, valjda zbog ruksaka… „Milovane, šta ja mogu da učinim za tebe?“, upitala me je. Ispričao sam joj otvoreno šta me muči i upitao da li bi ona mogla da mi pomogne. Pao mi je veliki kamen sa srca kad mi je rekla: „Ako je iko zaslužio mjesto u studentskom domu, onda si to ti! Sjedi malo, sad ćemo mi to srediti.“

Ja sam sjeo i s nestrpljenjem čekao šta će da se desi. Vlasta ja uzela telefon, okrenula jedan broj, i sačekala da se sagovornik na drugoj strani javi. „Slušaj Đuro,“ rekla je u slušalicu, „šaljem ti jednog omladinca iz Doboja, ima da mu središ mjesto u studentskom domu kako znaš. On neće izaći iz tvoje sobe dok mu to ne organizuješ. Jesi li me razumio?“ Nisam čuo šta je Đuro odgovorio, i u tom trenutku to me je najmanje interesovalo. U ušima mi je stalno odzvanjalo: „… da mu središ mjesto u studentskom domu…“ To je za mene bila najvažnija vijest, šansa da još istog dana dobijem mjesto u domu!

Vlasta je bila vrlo vrijedna i nije gubila vrijeme. Na listić papira je napisala ime (Đuro Kozar) i adresu. To mi je dala i rekla: „Idi na ovu adresu i javi se Đuri. On je glavni urednik novina „Naši Dani“ i on će ti organizovati mjesto u studentskom domu. Ne izlazi iz njegove kancelarije dok ti to ne sredi!“ Ja sam se zahvalio, ona se nasmiješila, i dok sam ja još bio na putu do vrata ona je već nastavila s radom u kome sam je ja pet minuta ranije prekinuo.

Nije bilo teško naći redakciju „Naših Dana“. Đuro je sjedio s još dvojicom ljudi u svojoj kancelariji kad je sekretarica mene uvela. Rekao sam ko sam i da me Vlasta šalje; Đuro se sa mnom rukovao i rekao: „Znam, sačekaj tu kod sekretarice, ja ću se javiti kad nađem rješenje.“ Čekao sam dva sata – od 14 do 16 sati. To su bili dugi sati – otegli se kao vječnost… Na kraju Đuro otvori vrata i dade mi ceduljicu na kojoj je pisalo: Bjelave. „Javi se upravniku studentskog doma na Bjelavama, sve je sređeno.“ Ja sam se duboko zahvalio i zaputio se uzbrdo, prema Bjelavama. Nađem upravnika doma, potpišem neke papire, i on mi da ključ jedne četverokrevetne sobe u prizemlju, prva zgrada lijevo od ulaza kroz kapiju.

Još nisam mogao vjerovati da sam dobio smještaj i da neću morati tu noć spavati na klupi u parku. Žurio sam, sav sretan, da uđem u tu sobu i vidim taj krevet koji će biti moj tokom prve godine studija. Pao mi je veliki kamen sa srca, jer to je bila jedna od najtežih situacija u mom životu. Bez Vlastine intervencije ja bih se vjerovatno morao vratiti u Čečavu i čekati da moj brat završi svoje studiranje u Beogradu, pa da tek onda i ja krenem na redovno studiranje.

Vlastu Joksimović nisam nikad više vidio. Mada sam ja bio predsjednik omladinske organizacije i na Mašinskom Fakultetu dvije godine, nisam imao kontakte sa funkcionerima iz Republičke Konferencije – dosegao sam samo do Gradske Konferencije. Vlasta je ubrzo prešla da radi u Centralnom Komitetu Saveza Komunista Bosne i Hercegovine. Ja sam završio fakultet i otišao u svijet. Poslije je došao rat…

U 2019. godini održana je jedna međunarodna konferencija na Građevinskom fakultetu u Sarajevu, na kojoj sam i ja učestvovao. Na putu do tamo prođoh blizu zgrade u kojoj je nekad bilo sjedište Republičke konferencije SSO BiH i sjetih se moje posjete kod Vlaste i njene intervencije za moj smještaj u domu. Naveče sam u hotelu počeo da tražim po internetu ne bih li našao kakvu informaciju o tome gdje je sada i šta radi. Na moju veliku žalost, našao sam vijest da je u Americi umrla od raka 27. marta 2015. godine. Njena djeca su organizovala prikupljanje donacija za njeno liječenje, i vidio sam da su bili sakupili samo 5130 dolara. Da sam za tu akciju znao, donirao bih sam još toliko. Ona je meni pomogla da dobijem mjesto u studentskom domu, što je meni tada vrijedilo više od tih dolara. U 2015. godini ja sam bio dobro plaćeni direktor za tehnologiju u anglo-američkoj firmi „CD-adapco“ i mogao sam tu donaciju sebi priuštiti. Osim toga, tada sam desetak puta godišnje putovao u Ameriku – da sam znao da tamo živi, svratio bih do nje da je posjetim. Na žalost, nisam znao ni gdje živi, ni da je njoj tada pomoć bila potrebna. To me je mnogo rastužilo i bio sam ljut na samog sebe što se nisam ranije sjetio da je potražim. S druge strane, mi smo se sreli samo dva puta u životu i nismo bili ničim vezani, osim moje zahvalnosti za njenu intervenciju kad mi je pomogla. Utjeha mi je da sam i ja drugim ljudima pomagao, kad god sam mogao, i da mnoge od njih kasnije nikad više nisam vidio. U životu je obično tako: tebi neko jednom pomogne, i ti možda nikad nećeš imati priliku da mu se odužiš. Zato trebaš pomoći nekom drugom, a Bog sve vidi, pa će to uzeti u obzir…

Profesora Dragu Blagojevića takođe nisam nikad više sreo. Čuo sam da je poslije rata radio kao profesor na Mašinskom Fakultetu u Banjoj Luci. Nadam se da je i danas živ i zdrav i ostaću mu zauvijek zahvalan za savjete koje mi je te 1976. godine dao.