Studentski život

U prethodnoj priči sam opisao kako sam dobio mjesto u studentskom domu. Evo kako je prošlo moje useljenje.

Pokucao sam na vratima sobe koja mi je bila dodijeljena, čuo „Slobodno!“ i ušao. U sobi su bila dva studenta na svojim krevetima; druga dva kreveta su bili nedirnuti. Jednog nisam poznavao (ime mu je bilo Sakib, prezime sam zaboravio), ali drugi je bio moj drug iz škole u Doboju – Ilija Filipović. To je bilo veliko iznenađenje! Bilo mi je mnogo drago što sam naletio na nekog s kim sam se već družio, a i Ilija se vidno obradovao. Nisam ga pitao kako je on dobio mjesto u domu, a nije ni on pitao mene. Nikad nisam nikom ranije ni pričao kako sam uspio da se „udomim“.

Dan-dva kasnije stigao je i četvrti cimer; ime mu je bilo Ramiz, a i njegovo prezime sam zaboravio. Tako je naša soba bila oličenje bratstva i jedinstva: dva Muslimana (Sakib i Ramiz), jedan Hrvat (Ilija) i jedan Srbin (Milovan). Sakib, Ilija i ja smo se uvijek dobro slagali. Sa Ramizom je na početku bilo problema: smrdile su mu noge kad skine cipele da poludiš od muke! Ja se nisam usudio nešto reći, bojeći se da ne pomisle Ramiz i Sakib da ja imam nešto protiv Muslimana. Izgleda da je i Ilija slično razmišljao – ni on se nije oglašavao. Čekali smo da Sakib reaguje, ali prvog dana uzalud… Drugog dana – opet ništa. Tek trećeg dana, napokon, Sakib progovori – i to prilično neljubazno: „Daj Ramize operi te noge, smrde ti, disati se ne može!“ Ramiz je reagovao začuđeno: „Kako smrde – ja ne osjećam ništa.“ Onda se okrenuo Iliji: „Ilija, jel’ ti nešto osjećaš?“ Sad kad je Sakib probio led, Iliji bi lakše da se izjasni: „Jeste Ramize, stvarno smrde, i ja jedva dišem.“ Onda se Ramiz okrenu meni: „Milovane, jel’ i ti nešto osjećaš?“ Ja sam pokušao odgovoriti na diplomatski način: „Čuj, nije da se ne može izdržati, ali osjeti se… Ne bi bilo loše da ih odeš oprati, kupatilo je tu, odmah preko puta naše sobe.“ Na to Ramiz ustade: „Dobro, kad i ti kažeš da se osjeća, odoh ih oprati.“ To je bio konačni spas!

Ramiz je očito bio iz vrlo siromašne porodice. Imao je jako malo stvari u sobi i skoro uvijek isti džemper i iste hlače na sebi. Na početku je bio svakog dana u sobi, a onda je počeo da dolazi sve rjeđe; u drugom semestru nije skoro nikako dolazio. Njegov krevet je ostao prazan. Šta se s njim desilo, nismo nikad saznali. Bilo mi ga je jako žao.

Na drugoj godini studija nije nam trebala veza za dom: Ilija i ja smo se udružili s jednim Srbijancem iz Užica i dobili smo trokrevetnu sobu u domu „Vladimir Perić – Valter“ koji je bio blizu Mašinskog fakulteta, tako da smo na predavanja i vježbe mogli ići pješke. 

U trećoj i četvrtoj godini stanovao sam privatno s Milovanom Pavićem. Imali smo jednu malu sobu i privatni WC s umivaonikom u stanu na 13 spratu, na Alipašinom polju. Bili smo podstanari kod Minke i Zikrije Šopovića, i bilo nam je kod njih jako lijepo. Oni nisu – kao ni nas dvojica – bili religiozni; nisu išli u džamiju, nisu klanjali, nisu postili niti su pitali da li u mesnim proizvodima ima svinjetine…  Jedino se kod stare nane (Minkine mame) vid‌jelo da je Muslimanka, jer je nosila tradicionalne dimije. Opet smo praktikovali bratstvo i jedinstvo: dva Srbina (jedan pravi, iz Srbije) podstanari u muslimanskoj porodici! Kako sam ja otišao u svijet, moj kontakt s njima se kasnije prekinuo, ali moj cimer je održavao prijateljske odnose s Šopovićima sve do njihove smrti.

Nakon što sam sve ispite iz prve godine položio na vrijeme i s odličnim uspjehom, počeo sam da se bavim i drugim aktivnostima.  Vidio sam na fakultetu oglas organizacije za razmjenu studenata „IAESTE“, koja je studentima tehničkih nauka nudila mogućnost da za vrijeme raspusta odu na praksu u neku firmu u inostranstvu. Studenti iz inostranstva su takođe dolazili na praksu u jugoslovenska preduzeća. Pošto sam ja u osnovnoj školi učio ruski jezik (bila je samo jedna nastavnica ruskog jezika u školi – druge opcije nije bilo), to me pratilo do studija. Međutim, s ruskim jezikom moglo se otići na praksu samo u Čehoslovačku ili Poljsku, a to za mene nije bilo mnogo atraktivno. Zato sam počeo da učim engleski jezik na radničkom univerzitetu „Đuro Đaković“ u Sarajevu i tri puta ned‌jeljno sam išao od 20 do 22 sata na časove. U četvrtoj godini studija sam ja postao predsjednik od‌jeljenja IAESTE za Bosnu i Hercegovinu. Nakon treće godine sam proveo mjesec dana na radu u jednoj čeličani u Švedskoj, a nakon četvrte godine tri mjeseca u jednom institutu u Švajcarskoj. 

Ti boravci u inostranstvu su za mene bili izuzetno važni. Ne samo zato što sam na praksi dosta toga naučio – možda je još važnije bilo to što sam upoznao dosta ljudi iz druge sredine i sa drugim pogledima na svijet, vidio kako tamo ljudi žive i rade, šta je kod njih bolje nego kod nas i obrnuto…

U trećoj godini studija sam izabran za studenta-prodekana pa sam od fakulteta dobijao naknadu za obavljanje te dužnosti, skoro u visini mog studentskog kredita. To je značajno poboljšalo moju financijsku situaciju. Iskustvo studenta-prodekana je bilo vrlo interesantno. Dekan je bio profesor Vlatko Določek, i svakog poned‌jeljka sastajali smo se da od 8 do 10 sati raspravljamo o svim tekućim pitanjima: dekan, dva prodekana profesora (za nastavu i za naučno-istraživački rad), i ja kao prodekan-student. Prisustvovao sam i sjednicama nastavno-naučnog vijeća. Trudio sam se, koliko sam mogao, da se borim za opravdane interese studenata, i mislim da mi je to dobrim dijelom i uspjelo. Tome je doprinijela i činjenica da je dekan imao sluha za naše potrebe i da me je prihvatio kao ravnopravnog sagovornika, što nije bio slučaj ni na svim fakultetima, ni sa svim profesorima.

Malo prije nego što sam se ja upisao na fakultet izvršena je reforma visokog školstva. Regularni studij je skraćen na četiri godine, ali nastavni program je ostao skoro isti. Zato smo imali predavanja prije podne a vježbe poslije podne; parcijalni ispiti (obično dva u semestru) su se održavali subotom. Imali smo i projekte koji su zahtijevali dosta rada van fakulteta. Ko je – poput mene – htio da studij završi u redovnom roku, morao je biti vrijedan i nije bilo mnogo vremena za druge aktivnosti. Ja sam ipak uspijevao da ponekad radim u foto-klubu „Mašinac“ i da bar jednom ned‌jeljno odem u disko klub – ili naš na Mašinskom fakultetu (koji se zvao „Žiroskop“), ili na Elektrotehničkom fakultetu („Steleks“), ili na Stomatološkom fakultetu. Jedini problem za mene je bio što se u disko-klubovima (kao i u restoranima i drugim javnim objektima) tada pušilo. Dim je bio tako gust – mogao se rezati na kocke! Od‌jeća je tako smrdila na duhan, da sam po dolasku kući sve skidao sa sebe i odmah prao. Obavezna je bila i večernja šetnja na korzu, od 20 do 22 sata – osim u dane kad sam išao na časove engleskog jezika. Moj cimer i ja smo skoro svake večeri za vrijeme šetnje svraćali u slastičarnu „Egipat“ na kolače. Svaki od nas je uzimao uvijek ista tri kolača; dva su nam bili identični, treći se razlikovao. Ja sam bio težak 63 kilograma, a moj cimer oko 20 kilograma više. On je tvrdio da je to zbog tog trećeg kolača, jer smo inače jeli manje-više istu hranu… Znalo se desiti da pođemo u šetnju i zaboravimo ponijeti novca. Ipak nismo morali odustajati od naših kolača: pošto smo bili redovni gosti, vlasnik nam je davao kolače „na veresiju“ – mi bismo platili kad dođemo idući put.

Bilo je na fakultetu i kulturnih događanja. Profesor Muhamed Riđanović, koji mi je predavao mehaniku fluida, svirao je violinu u Sarajevskoj Filharmoniji. Jednom godišnje bi cijela Filharmonija (njih oko 40 muzičara) došla da u našem amfiteatru održi besplatan koncert klasične muzike za nas studente. Tako sam zavolio i tu vrstu muzike, pored roka i džeza. 

Dolazili su i glumci; sjećam se monodrama Josipa Pejakovića („On meni nema Bosne!“) i Zijaha Sokolovića („Glumac je… Glumac je… Glumac“). Sa Zijom smo poslije predstave dugo sjedili u našem studentskom klubu; čitao nam je erotske pjesme iz knjige Vuka Karadžića „Crven Ban“ i planirali smo da na tu temu organizujemo na fakultetu jedno poetsko veče. Da li je to ostvareno, ne znam, jer sam ja ubrzo poslije toga otišao iz Sarajeva.

Moj cilj je bio da studij završim što prije i počnem raditi. Studiranje jeste imalo i svojih draži, ali je tu bilo i dosta stresa i oskudice. Lako je bilo onima koji su stanovali kod roditelja, ili imali dovoljno novca pa oskudicu nisu osjećali. Zato sam redovno išao na predavanja i gledao da sve ispite položim „otprve“. 

Posebno na jedne vježbe smo moj cimer i ja išli vrlo rado. Asistentica na predmetu „Nomogrami i matematička statistika“ bila je vrlo zgodna; zvala se Dunja (prezime sam zaboravio). Moj cimer i ja nismo propustili ni jedne vježbe iz tog predmeta, ali ne zato što nas je statistika interesovala. Da je neko drugi držao vježbe, vjerovatno bih i ja propustio više od polovine. Dolazili smo zbog Dunje. Ja i moj imenjak smo uvijek sjedili u prvom redu. Svakih desetak minuta jedan od nas dvojice (najčešće moj imenjak) bi podigao ruku i rekao: „Oprostite, ovd‌je mi nešto nije jasno.“ Dunja bi došla do naše klupe, pognula se naprijed i oslonila se rukama na klupu ispred nas tako da njene grudi dođu u novo naših očiju, nekih pola metra ispred, i upitala: „Šta nije jasno?“. Zbog toga smo dolazili na vježbe: da gledamo u njen dekolte i osjetimo njen miris… Ubijeđen sam da je ona to znala, i da se ta igra i njoj sviđala. Žene vole da muče muškarce, da ih nadražuju svojim čarima, izazivaju požudu – a istovremeno ih drže na odstojanju… Oči su nam ispadale buljeći u njene jedre grudi; njen miris – prijatan parfem pomiješan s decentnim odorom znoja – nas je opijao… Dunja je uvijek na licu imala onaj zavodljivi polu-osmjeh poput Mona Lize; nije dala primijetiti ni da li se ljuti što je tako često zovemo, ni da li joj je drago. Ali, da joj je to smetalo, pitala bi sa daljine šta nam nije jasno, ne bi dolazila i saginjala se pred nama tako da njene čari maksimalno dođu do izražaja; umjesto vragolanskog polu-osmjeha uozbiljila bi se. Ne, ona je nas pročitala i odlučila da igra u istom filmu… Bilo kako bilo, dolazak na Dunjine vježbe je za nas uvijek bio prijatan doživljaj – nešto čemu smo se svaki put radovali i što nipošto ne bi propustili.

Početkom četvrte godine pitao sam profesora Pavla Kaluđerčića da li je moguće početi s diplomskim radom dok još traje nastava, ili se prvo moraju položiti svi ispiti. Mnogo sam se obradovao kad mi je rekao da ja, ako želim, mogu početi raditi na svom diplomskom radu još u sedmom semestru. Ponudio mi je odmah jednu temu i ja sam to prihvatio. Jedino je odbrana diplomskog rada morala da bude poslije položenog posljednjeg ispita. 

U mom diplomskom radu trebao sam napisati kompjuterski program za rješavanje sistema jednačina koje opisuju prenos toplote i mase kad se u struju vazduha ubrizgavaju vodene kapljice. Voda je bila hladnija od vazduha, vodene kapljice su d‌jelimično ili potpuno isparavale i tako istovremeno hladile i vlažile vazduh. Praktična primjena su bili industrijski uređaji za hlađenje i klimatizaciju. Mada je teorija morala biti malo pojednostavljena kako bi se jednačine mogle riješiti na tadašnjim računarima, ipak su rezultati proračuna bili korisni. Računar kojeg sam ja koristio bio je u Ljubljani (Cyber 172, , Control Data Corporation), a mi smo se sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu mogli s tim računarom povezati preko telefona. Ta je veza bila vrlo spora – 300 bita u sekundi (oko 36 slova ili brojeva je odlazilo u Ljubljanu ili dolazilo u Sarajevo u jednoj sekundi). Program sam pisao na mašini koja je na karticama sa osam redova i 80 znakova u redu bušila rupe. Nazad je dolazio ispis na papiru, sa puno brojeva, a od tih brojeva ja sam crtao dijagrame na paus-papiru. Tu mi je pomoglo što sam u Mašinskoj tehničkoj školi u Doboju dobro naučio i tehničko pismo, i tehničko crtanje – hvala profesoru Štefku Filipnjaku! Do kraja osmog semestra ja sam izvršio dosta proračuna i napisao diplomski rad.

Tako se desilo da sam ja 9. jula 1980. godine, par dana nakon što sam položio posljednji ispit, odbranio svoj diplomski rad i pet dana kasnije otišao na tromjesečnu praksu u Švajcarsku. Bilo me je malo stid što na odbrani rada nisam na baš sva pitanja članova komisije dao najbolje odgovore, i plašio sam se da će mi se druge aktivnosti iz zadnja dva mjeseca tada osvetiti i pokvariti ocjenu iz diplomskog rada. Rad je inače bio odličan; iz njega je nastao članak koji je objavljen u jednom njemačkom stručnom časopisu (Demirdzic, I., Kaludjercic, P., Peric, M.: Analyse und Berechnung des Wärme- und Stoffaustausches im Luftwäscher. HLH. 35, 575–584 (1984)). Međutim, ocjenjivali su se i odgovori na pitanja koja nisu imala veze sa diplomskim radom, a za to se nisam imao vremena pripremiti; zašto, saznaćete iz sljedeće priče. Na moju sreću, ipak sam za diplomski rad dobio desetku i tako završio studij u rekordnom roku s prosječnom ocjenom 9,12. Prosjek su mi pokvarile ocjene iz predmeta koji me nisu interesovali, kao što su parni kotlovi (6) i tehnologija goriva i maziva (7). Tako sam u ljeto 1980. godine, malo prije nego što sam navršio 23. godinu života, postao mašinski inženjer.