Čečavske šume su posječene, a pravda i dalje čeka: milionska pustoš nakon godina još bez sudskog epiloga

Ono na šta se u Čečavi godinama upozorava danas se može čitati i na stranicama optužnice: hiljade posječenih stabala, milionska šteta, izostanak nadzora i, prema tvrdnjama tužilaštva, dokumentacija kojom se pokušavalo prikriti stvarno porijeklo bespravno posječenog drveta.

Portal „Moja Hercegovina“ objavio je detalje optužnice protiv sedam lica iz Teslića u predmetu koji obuhvata više šumskih odjela na području radnih jedinica Čečava i Očauš. Prema podacima iz optužnice, šteta navedena u sedam tačaka premašuje 1,65 miliona KM.

Za Čečavu je, međutim, ova priča mnogo veća od jednog krivičnog postupka. Ona govori o šumi koja je godinama nestajala, institucijama koje nisu uspjele da je zaštite, pravosuđu koje godinama nije dalo konačan odgovor — ali i o našem odnosu prema javnom dobru i ljudima koji u takvom sistemu stiču moć i ugled.

Čečava u središtu pustošenja

Najdramatičniji podaci odnose se upravo na šumski odjel 141 Radne jedinice Čečava.

Prema optužnici, tu je bespravno posječeno čak 2.613 hrastova, 36 jela i 16 bijelih borova, dok je na terenu pronađeno još 177 otesanih hrastovih stabala. Šteta je procijenjena na 635.568 KM.

Ni tu se priča o Čečavi ne završava.

U odjelu 142, prema optužnici, bespravno su posječena 84 hrasta, jedan bijeli bor i jedan grab. U odjelu 144 inspekcija je evidentirala 2.361 panj, dok je u izvođačkom projektu bilo evidentirano 1.261 doznačeno stablo. Čak 580 pregledanih panjeva nije imalo nikakvu oznaku niti trag doznačnog žiga ili kolobroja. Šteta u tom odjelu procijenjena je na 382.543 KM.

Posebno težak dio optužnice odnosi se na ono što se, prema tvrdnjama tužilaštva, dešavalo nakon otkrivanja nezakonite sječe.

Tužilaštvo tvrdi da se pokušalo dokumentacijom prikazati da više od 400 kubnih metara hrastovih sortimenata potiče iz Očauša, iako su se, prema istrazi, stvarno odnosili na bespravno posječena stabla iz Čečave. Navodi se retroaktivno sačinjavanje dokumentacije, a istraga je utvrđivala i naknadno postavljanje šumarskih žigova i pločica. Ako se ti navodi dokažu pred sudom, pokušalo se izbrisati i mjesto odakle je ta šuma nestala.

Prema optužnici Okružnog javnog tužilaštva u Doboju, optuženi su Stojan Božić, Zoran Gavrić, Milomir Kršić, Mićko Marković, Milovan Gotovac, Mladen Markočević i Srđan Klječanin Rufi.

Terete se, u zavisnosti od pojedinačnih tačaka optužnice, za krivična djela koja obuhvataju zloupotrebu položaja, nesavjestan rad u službi, nezakonito postupanje u privrednom poslovanju, sprečavanje dokazivanja, falsifikovanje ili uništavanje službene isprave i pustošenje šuma.

Svi optuženi izjasnili su se da nisu krivi a važno je naglasiti: optužnica nije presuda. Problem je što se na tu presudu godinama čeka.

Kada „ukrao“ postane kompliment

Postoji, međutim, problem dublji i od šumarstva, jednog javnog preduzeća i jednog sudskog predmeta.

Živimo u društvu u kojem se granica između sposobnosti i „snalažljivosti“ opasno zamaglila.

Čovjek koji brzo stekne novac, moć, poslove, politički uticaj ili veze često ne mora objašnjavati kako ih je stekao. Dovoljno je reći: „Snašao se.“

I to nije osuda nego kompliment.

Onaj ko poštuje pravila ispada naivan. Onaj ko ih zaobiđe postaje sposoban. Onaj ko čuva javno dobro je budala, a onaj ko od javnog dobra napravi privatnu imperiju, postaje čovjek kojem se drugi dive.

Tu počinje stvarna propast jednog društva.

Nijedan sudski postupak sam po sebi ne može izliječiti takvo društvo.

Zato za nas ovo ne smiju biti samo kubici, sortimenti i novčana šteta izražena u markama. To su šume u kojima su odrastale generacije Čečavaca. One štite zemljište i vodotoke, oblikuju krajolik sela i predstavljaju prirodno bogatstvo koje niko nema pravo da potroši za nekoliko godina.

Šumu su odvozili i okupatori. Danas nam okupator ne treba.

Postoji u ovoj priči jedna istorijska paralela koju je teško zanemariti.

Čečavske šume nisu prvi put izložene velikoj eksploataciji. Još u vrijeme austrougarske uprave šumsko bogatstvo ovog kraja eksploatisano je i odvoženo kao vrijedna sirovina.

Nekoliko decenija kasnije došla je nova okupacija i novi rat. Tokom Drugog svjetskog rata čečavska šuma ponovo je sječena i odvožena za potrebe okupacionog sistema, ovoga puta uz pomoć domaćih saradnika okupatora.

Dvije različite epohe, dvije strane vlasti i isti resurs — čečavska šuma.

A onda je došlo vrijeme u kojem više nema okupatora.

Nema Beča. Nema Berlina. Nema strane uprave kojoj možemo pripisati odgovornost za ono što se danas dešava našim šumama, putevima, potocima i riječnim koritima.

Imamo svoju državu, svoje zakone, svoje šumsko gazdinstvo, svoju inspekciju, policiju, tužilaštvo i sudove. Imamo ljude iz naših krajeva koji tim sistemom upravljaju, ljude koji u njemu rade i lokalnu zajednicu koja sve to gleda.

Domaće saradnike?

Ne možemo bez preciznih istorijskih podataka mjeriti ko je u kojem vremenu posjekao više stabala i napravio veću materijalnu štetu. Ali jedna razlika je očigledna: Austrougarska i okupacioni sistem Drugog svjetskog rata bili su tuđi sistemi. Današnje institucije su naše.

Zato je današnja slika možda i najporaznija.

Od okupatora se nije moglo očekivati da čečavsku šumu čuva za našu djecu i unuke.

I dok jedan sudski postupak tek traži svoj epilog, pustošenje prirode nije stalo. Selo se prazni, stanovnika je sve manje, a pritisak na ono što ostaje iza njih ne prestaje — na šumu, zemlju, puteve, vodotoke i druga javna i prirodna dobra.

U tome je možda najgorča slika današnje Čečave: Čečava je preživjela carstva, okupacije, ratove i promjene država.

Ostaje pitanje hoće li njena priroda preživjeti nas.

Kompletnu istraživačku priču i detalje optužnice pročitajte na portalu „Moja Hercegovina“.