„Svako jutro se budimo, idemo u školu, na posao, vraćamo se, ručamo, učimo, kuvamo, idemo u krevet i opet iz početka. Dali smo zaslužili ovakav život ili on može biti ljepši, sretniji… dopustite da Vam pomognemo“
Upravo ovako počinje tekst jedne od brošura koju po gradovima, lijepo obučeni i ljubazni ljudi dijele djeci i omladini. Ne, ne dijele oni njima savjete kako uspjeti u životu i sutra postati čovjek- naprotiv, navode ih u jednu od sekti zvanu „Jehovi Svjedoci“
To je samo jedna od mnogih klopki koje na svakom uglu vrebaju djecu i omladinu širom naše države.
Postali smo narod koji brine samo o materijalnim stvarima. U toj brizi zaboravljamo sve drugo, mnogo važnije od materijalnoga. Sve nam je dobro dok se loše dešava drugima, čak nam to i ne smeta, prihvatamo narkomane, homosekualce, nasilnike i druge, ma svi su oni dobri dok nisu u našoj kući.
Da li smo kada pitali one kojima se loše već desilo, da li su ga htjeli, da li su znali da će ga imati? Ako budemo pitali ne zaboravimo da pitatamo da li je kasno kada se desi!
Ovo pišem jer mi je žao kada odem vikendom u Čečavu i pogledam prazna igrališta bez djece, ptičija gnijezda na drveću, nedirnute žestikove štapove, neobrane lješnjake i snijeg bez prtine i dječijih stopa u njemu.
Ljudi odlaze sada kao i prije, ali mislim da nismo primijetili jednu razliku.
Ljudi su nekada odlazili da bi zaradili i donijeli nešto u svoj zavičaj, napravili kuću, obezbijedili sebi nešto i vratili se da dočekaju sudnji dan na svom ognjištu. Lijepo je to rekao i autor na početku knjige o Čečavi.
Ono što nam je oku promaklo jeste da ljudi zadnjih godina prodaju svoju imovinu na selu, gase vjekovnu vatru na svojim ognjištima i odlaze zauvijek sa utrtih puteva i staza.
Ne znamo da je odrasti pecajući kraj Ukrine ribe Jošavke i Krke, loveći vrane lukom i strijelom, praviti praćke i kolaljke. Nositi čizme 5 brojeva veće, kupiti sijeno, jesti prljavim rukama, cijepati drva i buditi se kraj šporeta i slušati vatru kako pucketa čast koju rijetki imaju u svom životu.
Da li je otići u grad bliže trgovini i doktoru dovoljan razlg da odemo? Jesmo li sretniji gledati djecu kako provode sate uz televizor i jedu slatkiše? Može li ijedan stan na drugom ili petom spratu zamijeniti dvorište sa jabukama koje cvatu u proljeće?
I zadnje pitanje, želimo li da nam djeca „dopuste da im pokažu sreću“?
