Hajdučke priče iz Čečave

Jednom dojdoše hajduci iz Osredka u po bela dana u Medakovo da orobe Širbegovića čardak. Kod kuće zatekoše samo jednu mladu ženu s djetetom. Kad se harambaša pojavi pred ženom i djetetom, dijete će upitat: „Mama, ko je ovo?“ – Dajdža, sine! Odgovori žena. Harambaši se to dopade, bogato dariva dijete i odvede družinu ne orobivši čardak. Otada hajduci nisu više nikad navraćali u Medakovo.

– Hamza Širbegović, Tešanj

Događaj je, po svemu sudeći, istinit.

Pred kraj turske i početkom austro ugarske vladavine u okolnim selima (Osredku, Vitkovcima, Osinji i Detlaku) učestala je hajdučija. Najčešća meta bili su aginski i begovski čardaci i imovina. Kao hajduci pominju se Milić-harambaša, Ninko (Nikola Arsenić), Jevrem Stanković, Raspop Klindo i drugi.[1]

Planina Borja je u prošlosti bila dom hajduka koji su se na drumovima obračunavali sa Turskim trgovcima štiteći siromašne. Najpoznatiji hajduk na ovim prostorima bio je hajduk Kosta kojeg kroz vijekove prati priča o tome kako je natjerao Turke da sa područja Vrbanjaca prenesu sedru za popravak manastira Liplje. Ljeti su hajduci boravili po šumama dok su zime prezimljavali kod jataka. Jataci su davali hajducima utočiste preko zime, a za uzvrat su dobijali zaštitu od strane hajduka. “Đurđevdan hajdučki sastanak, Mitrovdan hajdučki rastanak.“ Hajduci su se organizovali u hajdučke družine na čijem se čelu nalazio harambaša koji je bio biran zbog izuzetnih fizičkih sposobnosti, iskustva i promućurnosti.[2]

Velikim potjerama Turaka posebno su se suprostavljali hajduci Javorove čiji je harambaša bio neki Stanko – Stankelja i Pajun za koje se vjeruje da su rodom iz Čečave. Pokrivali su širok prostor, a pravo i stalno sjedište im je bio Hajdučki Brijeg, Šutina Koca, Tabanski Potok i Đerinovac. Po predanju na ovim prostorima imali su zemunice moderno uređene kao prave spavaonice, ali i druge objekte za hranu, zlato i džebanu. Ko je želio s mirom proći morao je da poštuje utvrđena pravila ćutanja, pa je po tome jedno brdo i nazvao Šutina kosa. Đerinovac je nazvan no nekom Đeri – starom hajdučkom harambaši koji je tu najčešće bio sa svojom družinom i napravio lijepu vodu za piće da takve u daleko nema ukusnije i zdravije. Hajdučki Brijeg je prozvan prostor na kome su bili hajdučki objekti. Tabanski Potok bio je određen za izvršenje kazne batinjanjem no tabanima. Krivci su hvatani i dovođeni na to mjesto, tu im je suđeno i kazna izvršavana pomoću primitivno izrađenih naprava. U mengele uglavili bi noge i ruke kažnjenika, isprašili izrečeni broj batina i u pamet vratili one koji su zaboravili hajdučki red i zakon. Batine su najčešće primali turski špijuni, saradnici, zle subaše, desetari i dugi jezici, ali i škrtice koje su izbjegavale obaveze prema hajducima.[3]

Od hajduka, koji su bili u ovoj okolici, na glasu kao junak bio je Repančić, koji je namirio samih devet ameta, osim drugih, i koji je ranio Čabru buljubašu. No isti ga je Čabro posjekao i glavu njegovu mrtvu poljubio, govoreći: „Hvala bogu, kad od junaka pogiboh,“ pa odmah i Čabro skonča svoj život. Još bijaše na glasu Inđo, koji je mnogo godina hajdukovao, i poslije otišao u Srbiju i mirno živio do smrti. Pa i ovi: Lekso, Marinko, Jovica, Kićo, Milić, Ikić, Simo Krajišnik, i Risto Jekmečić.[4]

Sveto Prodić se sjećao i djedove priče o hapšenju nekog hajduka, njegovom sprovođenju u Travnik i bjekstvu iz zatvora. Navodno, Turci su vezanog hajduka predali Simi Prodiću i izvjesnom Simi Đukanoviću da ga sprovedu u Travnik u zatvor. Simo Prodić je uživao povjerenje Turaka, kao čestit i pošten domaćin, a Simo Đukanović je važio za hrabrog i brzog čovjeka, kome nikada niko nije mogao pobjeći. Pričalo se da nije bilo ovce ili jagnjeta u stadu koje on nije mogao stići i uhvatiti. 
Putujući pješke za Travnik i odmarajući se na uobičajenom mjestu, vezani hajduk je zamolio da ga Simo odveže, govoreći da on od njih neće pobjeći, jer zna da bi zbog njega oni izgubili glavu, da će on ići s njima, ali da će svejedno stići u Čečavu prije njih. Kad su ga vezanog doveli u Travnik i predali vlastima, Turci su ga preuzeli govoreći mu: „Nesretni sine, ti ćeš srušiti Tursko carstvo. Zašto nisi čestit kao ova dvojica.“ 
Turci su Simu Prodića i Simu Đukanovića smjestili na spavanje u blizini tamničkih prostorija, pa ih je noću probudila vika i galama Turaka. Osluškujući razgovor, zaključili su da je hajduk pobjegao. Sutradan su saznali da je zaista umakao stražarima kroz noge dok su ga vodili u tamnicu. Kad su se vratili u Čečavu, čuli su da je on već stigao.[5]

U Planama, nedaleko od kuće Jotanovića, nalazi se mjesto koje i danas mještani zovu Jovanov grob.
Prema predanju, Jovan je sa svojim sinovcem Mitrom (Milinkov stričević) otjerao svinje na pijacu u Banju Luku, u namjeri da ih proda i kupi „podmiru“ za kuću. Svinje nisu prodali pa su u povratku, došavši u šumu Javorova, svinje ostavili u šumi, a oni produžili kući. Svinje su u to vrijeme mještani od kuća nagonili u obližnje hrastove šume gdje su se u čoporima zadržavale sve do zimskog perioda, same pronalazeći hranu. Saznavši da je Jovan sa sinovcem otišao da proda svinje (sumnja se da ih je obavijestio neko od komšija), hajduci odluče da naprave zasjedu i otmu im novac ili kupljenu robu. Sačekavši ih na mjestu koje se danas zove Jovanov grob, i videći da ne gone svinje, zaključe da su prodajom zaradili pare, izađu pred njih i zatraže da im predaju novce. Nisu im povjerovali da svinje nisu prodali, pa su ih obojicu tukli. Jovana su udarajući ubili, a Mitar se od udaraca onesvjestio. Misleći da su oba mrtvi, hajduci odu, a Mitar dođe sebi i dovuče se do kuće, te ispriča šta se desilo. Jovana sahrane na mjestu gdje je ubijen i od tada to mjesto zovu Jovanov grob.[6]

[1] Momčilo Spasojević, Legende Pousorja, str 72.
[2] hajduckevode.biz
[3] Boško N. Petrović, Tajne oko Tajna, str 45, 46.
[4] Jevrem Stanković, Bosanska vila, 16.01.1887. g.
[5] Branko Perić, Čečava – selo u Republici Srpskoj, str 79
[6] -//- str 74