Porodica Majstorović

Prvi poznati predak bio je Risto Majstorović. U Čečavu je došao kao šumar, vjerovatno 1880. godine. Živio je u šumarskoj kući koja se nalazila na kasnijem posjedu Vase Petkovića, a danas kućište Boška i Mile Tomića. Oženio se sestrom popa Jevrema – Milkom Stanković. U toj kući rodio im se sin Mika.

Priča se da je jednom prilikom, idući kroz Tešanj, Risto zapjevao neku srpsku pjesmu, zbog čega je po kazni premješten u Ugodnović. Odbio je taj premještaj, napustio šumarsku službu u došao u Čečavu gdje je od Jevrema Stanojevića kupio 16 duluma zemlje (današnji posjed Majstorovića) za 300 forinti. Na tom imanju sagradio je kuću i izrodio još troje djece: Boška, Slavka i Ljubicu.

MIKA MAJSTOROVIĆ: Rođen 1891. godine. Osnovnu i trgovačku školu završio je u Doboju kod porodice Ivanović (rođak majke Milke). Po završetku škole radi u Destilaciji drva do 1911. godine, kada odlazi u redovnu vojsku. Prvi svjetski rat ga zatiče na odsluženju vojnog roka u Budimpešti. U toku rata radi u tvornici oružja i ima čin podnarednika. Uz rad završava Trgovačku akademiju u Budimpešti. U toku rata uspijeva da iz austrijske vojske povuče u Budimpeštu na rad braću Slavka i Boška. I danas postoji fotografija trojice braće 1917. godine u Budimpešti.

Po završetku rata vraća se u Teslić i zapošljava u Destilaciji. U Tesliću i Čečavi osniva Sokolsko društvo. Godine 1920. vodi Sokolsko društvo iz Teslića na slet u Prag.

Godine 1926. odlazi u Slavonski Brod i zapošljava se u trgovačkoj gvožđarskoj radnji Dragutina Šinikovića. Odlazi u Beč 1928. godine i postaje zastupnik firme „01ugar1a“, velikog proizvođača pisaćih i računarskih mašina. Živi u Beču do 1935. godine, kada se vraća u Zagreb i otvara predstavništvo „01utrje“. II svjetski rat ga zatiče u Zagrebu iz koga je izbjegao 1942. godine u selo Stjepnik, 9km od Zagreba. Tu je dočekao oslobođenje.

Poslije rata radi kao šef računovodstva u Vojnom trgovačkom preduzeću u Zagrebu. Penzionisan je 1958. godine. Živi u Zagrebu do 1968. godine sa suprugom Marijom, Austrijankom kojom se oženio u Beču. Godine 1968. dolazi sa suprugom u Teslić i živi na Banji Vrućici u kući Radovana Majstorovića sve do smrti 1985. godine. Nije imao potomstva.

Kao mladić bio je član „Mlade Bosne“. Govorio je nekoliko svjetskih jezika. U Čečavu je donio prvi foto-aparat, radio-gramofon (popu Stojanu i učiteljici Zorki). Postoje sačuvane priznanice o dobrovoljnom novčanom prilogu za izgradnju crkve i škole u Čečavi.

BOŠKO MAJSTOROVIĆ: Rođen 1893. godine. Osnovnu školu završio je u Čečavi. Stolarski zanat učio negdje u Banatu. Radio u Blatnici od 1918. do 1920. godine. Učestvuje na prvim poslijeratnim izborima kao predstavnik liste Komunističke partije. Godine 1926. dobio je poruku od predstavnika kotara Tešanj da napusti Teslić, jer će biti uhapšen kao komunistički agent. Brat Mika mu savjetuje da bježi u inostranstvo. Sa tri partijska druga pobjegao je na Jadransku obalu a odatle brodom za Argentinu. Živio je u Buenos Airesu. Bavio se prodajom i izgradnjom kuća. U Argentini se oženio našom iseljenicom iz Banata (zvala se Bosiljka).

Nikada nije dolazio u Jugoslaviju. Posljednji put je pisao 1982. godine. Postoji podatak da je živio na adresi: CALLE URUGVAJ 276 1627 MATHEU, REP ARGENTINA. Umro je 1983. godine, nije imao potomstva.

SLAVKO MAJSTOROVIĆ: Osnovnu školu završio u Čečavi. Ostao da živi sa roditeljima. Mobilisan u austrougarsku vojsku sa 17 godina. Po završetku rata služio redovno jugoslovensku vojsku.

Biran za odbornika 1928. godine. Po isteku mandata biran za seoskog kneza dva puta (sve do rata).

Za vrijeme rata nosio partizansku poštu Vukici Đekić u Teslić. Optužen da je poštu predao četnicima i zbog toga osuđen na smrt 1943. godine. Pogubljenja ga spasio Vladimir Popović, član Centralnog komiteta. Bio u zatvoru u Kulašima. Imao šestoro djece: sinove Radovana, Milovana, Relju i Veljka i kćeri Ljubicu i Milku. Umro 1980. godine.

Iz knjige ”Čečava – selo u Republici Srpskoj” autora Branka Perića.