Moja muzička metamorfoza

Ja sam po zanimanju mašinski inženjer i volim svoju profesiju. Volio bih i da sam postao muzičar, ali to me je, na svu sreću, zaobišlo. Samo je mali broj muzičara uspješan – većina ne živi od toga, već mora da na neki drugi način zarađuje za život. Moj sin je volio svirku jednog holandskog gitariste (Julian Sas) pa smo dva puta išli na njegove koncerte. On je u to vrijeme danju radio u Ikea-skladištu, mada je već bio snimio 8 albuma.

Moj prvi susret sa muzikom, kojeg se još uvijek dobro sjećam, je bio zbor kod crkve u Gornjoj Čečavi, mislim da je to bilo za malu Gospu 1963. godine. Momci i djevojke – a i poneko stariji – su igrali u kolu, da se zemlja tresla od udaraca njihovih nogu. Šargija trešti, svirale fućkaju, a šargijaš pjeva: „Suvo drvo izgorelo, a pepela nema, žena mi se porodila, a djeteta nema!“ Ne znam zašto sam tu pjesmu zapamtio – valjda zato što je išla uz muziku koja mi se – za razliku od pjevanja – jako dopala. Mnogo sam želio da naučim svirati neki instrument, ali otac je bio nemilosrdan: „Kakva muzika, nema tu hljeba – drži se ti knjige, ili uči neki čestit zanat. Bolje je biti brico nego muzičar!“

Godinu-dvije kasnije otac je kupio radio; marka „Orion“, trošio je dvije baterija od 4,5 Volti, i samo ga je on uključivao i isključivao. Nedjeljom se ujutro slušala „Emisija za selo“, naveče vijesti na Radio-Beogradu i Radio-Sarajevu, a ponekad i Glas Amerike (sjećam se i imena spikera: Grga Zlatoper). Slušali smo i narodnu muziku, a i bosanske sevdalinke (Lepa Lukić, Beba Selimović, …). Pjevanje me nije mnogo zanimalo, ali sam mnogo volio muziku.
Kad sam iz Čečave otišao u Doboj u srednju školu, upoznao sam i drugu vrstu muzike koja se kod kuće nije slušala: rock i blues. Zvuci električne gitare i orgulja su mi se posebno dopadali (Hammond-orgulje su u to vrijeme bile jako popularne, svaka rock-grupa je imala klavijaturistu). Volio sam pjesme u kojim su postojale melodične solo-dionice na bar jednom od ova dva instrumenta.

U Mašinskoj tehničkoj školi u Doboju pred kraj drugog razreda očaralo me je još nešto što je usko vezano s muzikom: ples. U jednoj učionici stare školske zgrade učenici četvrtog razreda su organizovali igranku. Ne znam kako sam se ja tu našao – da li me je neko pozvao, ili sam došao iz puke radoznalosti, ne sjećam se više. Na početku su se na gramofonu vrtile uglavnom rokerske pjesme. I ja sam s drugima skakutao i glupirao se – bilo je zabavno!

Onda su promijenili stil i počeli svirati nježnu muziku. Skakanje je prestalo, postepeno su se formirali parovi koji su se lagano vrtili u krug, kao u nekom usporenom filmu. Ja sam stajao po strani i sve to posmatrao – prvi put u životu, bez ikakvog iskustva. Poslije dvije-tri pjesme priđe mi djevojka jednog učenika iz četvrtog razreda kojeg sam poznavao; on je s nekim nešto pričao pa je ona tražila partnera za ples. „Hodi da plešemo“, rekla je i uzela me za ruku. „Ne znam ja da plešem,“ rekao sam uplašeno i stidljivo. „Ne treba tu ništa posebno znati – samo se priljubiš uz partnera i blago se njišeš u ritmu muzike! Samo prati moje pokrete i vidjećeš da nije teško.“ Prije nego što sam stigao išta reći dovukla me je do sredine prostora za ples, uzela moje ruke i stavila ih sebi oko struka, svoje ruke stavila na moja ramena, i počela da me vodi. Iz zvučnika se čula pjesma „Sanjam“ od grupe Indeksi, kod koje su mi se i muzika i pjevanje dopadali, a posebno gitara Slobodana-Bode Kovačevića, koja mi je već bila poznata. To je za mene bilo stvarno kao san – kao da sam ušao u neki vrt prepun prelijepog cvijeća i opojnih mirisa. Lice te djevojke (čije ime ni tada nisam znao – ali i danas se dobro sjećam kako je izgledala) bilo je tik uz moje lice; osjećao sam dodir njenih grudi na mojim prsima i miris njenog parfema. U početku sam se kretao nespretno, ali ona se nije dala zbuniti; strpljivo i uporno vodila me dalje, i malo-po-malo, ja sam uhvatio korak s njom i osjetio da je i njoj bilo lakše, jer nije više morala da me vuče. Već u drugoj pjesmi kretali smo se sinhronizovano, lagani kao dva lista što se njišu na blagom povjetarcu.

Kako je iznenada došla, tako je naglo i otišla: primijetila je da je njen momak prestao pričati i posmatrao nas stojeći sam, pa je na kraju pjesme rekla: „Eto, vidiš da nije bilo teško, brzo si se uhodao. Sad trzni neku drugu curu na ples!“ Zatim se okrenula i otišla svom momku. Da nisam znao da ima momka, smrtno bih se bio zaljubio u tu djevojku. Bila je vrlo lijepa i zgodna – nije išla u tehničku školu, inače bih je znao, jer među tehničarima je bilo malo djevojaka (u mom razredu samo tri). Kad sam došao sebi, shvatio sam da je ona sa mnom plesala iz sažaljenja: smilovala se kad me je vidjela kako stojim tu sa strane, usamljen i izgubljen, kao šaka jada, ne znajući ni otkud sam tu, ni šta da radim sa sobom…

Te večeri se nisam usudio da priđem nekoj drugoj djevojci i pozovem je na ples. Osim toga, previše sam bio očaran tim doživljajem i nisam htio ničim da ga kvarim. Trebalo mi je malo vremena da to svarim. Mislim da te noći nisam oka sklopio. Taj prvi ples mi se dublje urezao u sjećanje nego i prvi poljubac i prvi seks! Muzika ima čarobnu moć…Od tada sam se počeo više interesovati za muziku.

Moj stric, kod koga sam stanovao, imao je kombinaciju radija i gramofona. On i strina su radili do 15 sati, a njihovih dvoje djece su bili do tada u obdaništu. Po povratku iz škole ja sam u stanu bio par sati sam, pa sam mogao na gramofonu slušati muziku da nikom ne smetam. Počeo sam štediti novac i kupovati gramofonske ploče.
Prva ploča koju sam kupio je bila od grupe „Slade“ (pjesma „Far far away“). Ja tada nisam razumio ni riječi engleskog jezika, ali pošto mi tekstovi i pjevanje svakako nisu bili mnogo bitni, to mi nije smetalo. Od domaćih grupa prvo sam kupio singl-ploču grupe „Smak“ (pjesma „Ulazak u harem“) – opet zbog solo-gitare Radomira Mihajlovića Točka. Slijedili su „Bijelo Dugme“, „Time“ i Dado Topić, „Korni Grupa“… Od stranih, „Santana“, „Deep Purple“, „Queem“…

Omotnice mojih prvih gramofonskih ploče iz 1975-te, kada su u modi bile trapezne nogavice, visoke potpetice i duga kosa.

U jesen 1974 moja se škola preselila u novu zgradu. Tu smo imali veliki prazan prostor u prizemlju i ja sam, kao predsjednik omladinske organizacije, počeo organizovati igranke sa muzikom „uživo“. Direktor škole je to odobrio nakon što smo mu predstavili koncept sa 10 redara koji su, sa crvenom trakom na lijevoj ruci, pazili da se unutra ne puši i da sve bude u redu – i poslije igranke počistili prostor. Nekoliko puta svirala je dobojska grupa „Tok Života“, koju je vodio gitarista Vladimir Vukojević (zvani Baja), a nastupala je i grupa vojnika iz garnizona. Dobro se sjećam gitariste (Dragan Radulović iz Novog Sada) – imao je divnu „Gibson“-gitaru („Les Paul“ edicija).

U ljeto 1975, za vrijeme raspusta, u Čečavi se odjednom pojavi profesor fizičkog vaspitanja iz moje škole u Doboju (ime mu je bilo Esad, prezime sam zaboravio; zvali smo ga Eso). Prvo sam se začudio kako me je pronašao, a onda sam se pitao zašto me traži. On je došao da me zamoli da mu dam pečat omladinske organizacije školskog centra, kako bi sa menadžerom grupe „Bijelo Dugme“ (Vladimir Mihaljek iz Zagreba) sklopio ugovor za koncert na terasi vatrogasnog doma u Doboju! Njegova tetka je svakodnevno pila kavu sa Vladimirovom suprugom, i on je tu „vezu“ iskoristio da ugovori gostovanje „Bijelog Dugmeta“ u Doboju. Problem je bio da on nije mogao sklopiti ugovor kao privatna osoba – trebalo ja da iza organizatora stoji neka organizacija koja ima pečat!

Ja sam se tu našao na mukama. Eso nije imao nikakvu funkciju u našoj omladinskoj organizaciji, i dati njemu pečat pa da on u ime omladinske organizacije sklopi ugovor u okviru kojeg će se obrnuti i dosta novca ne bi bilo u redu. S druge strane, prilika da na koncertu vidim (i možda uz Esu i upoznam) „dugmiće“ bila je ogroman izazov… Stajali smo Eso i ja tako na sred njive par minuta dok sam se ja „lomio“; na kraju sam pristao i dao mu pečat. On je sutradan otišao u Zagreb i u kafani hotela „Esplanada“ potpisao ugovor. Vratio se sa plakatima i ulaznicama na kojima je bila fotografija članova grupe „Bijelo Dugme“. Ulaznice su koštale 30 novih dinara i prodavale su se u turističkoj agenciji (Eso se družio sa djevojkom koja je tamo radila).

Na žalost, „Bijelo Dugme“ nije došlo da održi koncert u Doboju. Navodno su kod bubnjara grupe na povratku iz Londona carinici našli drogu u jednom bubnju, pa je bio mjesec dana u pritvoru. Karte su se mogle vratiti ili se s njima moglo prisustvovati koncertu grupe „Tok Života“ na istom mjestu i u isto vrijeme – i dobiti nazad 10 dinara.

U četvrtom razredu srednje škole bio sam dobro zaljubljen u jednu djevojku iz Doboja, koja je išla u Ekonomsku školu. I njeni su roditelji radili do 15 sati, pa smo mi često poslije škole znali biti na telefonu po sat vremena. Ja sam puštao ploče na stričevom gramofonu i držao slušalicu blizu zvučnika da i ona dobro čuje. Najčešće sam joj puštao pjesmu „Samba Pa Ti“ (samba za tebe) od Santane – nju smo oboje mnogo voljeli da slušamo.

Kao student posjećivao sam disko-klubove „Žiroskop“ na Mašinskom i „Steleks“ na Elektrotehničkom fakultetu. Tada se u klubovima pušilo – dim je bio tako gust da se mogao rezati na kockice. To mi je jako smetalo – ali gdje bi inače student mašinstva mogao sresti neku djevojku? One koje su studirale mašinstvo mogle su se izbrojati na prste. Jedne večeri sam u „Žiroskopu“ upoznao jednu kršnu Crnogorku, zvala se Lidija; studirala je na Muzičkoj akademiji. Stanovala je u istom domu kao i ja, na Bjelavama. Tu je bilo nekoliko zgrada; djevojke su imale sobe u zgradi iznad menze, a muškarcima je zvanično pristup bio zabranjen. Jednom je sretnem ispred menze, pitam kud je pošla. „Idem da vježbam. Ako voliš klasičnu muziku, možeš poći sa mnom da slušaš.“

Klasična muzika? U osnovnoj školi sam na časovima muzičkog obrazovanja čuo za Bacha, Bethovena i Mozarta, ali njihova se muzika u Čečavi nije ni svirala, ni slušala. U tehničkoj školi sam se približio rock i blues-muzici, zbog igranki i djevojaka. Klasična muzika mi nije bila na radaru. Pošao sam s Lidijom, ne zbog klasične muzike, već zbog nje – sviđala mi se.

Lidija me uvela u jednu malu zgradicu iza menze koja je imala samo jednu prostoriju u kojoj je stajao veliki klavir. Ona je stavila mapu s notama po strani i počela da svira „napamet“. „Ovo ti je „Turski Marš“ od Mozarta“, rekla je. Ja nisam mogao doći sebi: pa ovo je bolje od rock-and-rola! Bio sam oduševljen, ne samo čarobnim zvucima klavira, već i Lidijinim pokretima dok je svirala. To je izgledalo tako elegantno! Ona se blago njihala kad je muzika bila sporija, prsti su lepršali po tipkama, a kad bi tempo porastao, trzala je energično glavu da se njena razbarušena, duga kosa vijorila kao na vjetru, a prsti su svom snagom udarali u tipke.

Onda je počela novu melodiju: „Ovo ti je „Za Elizu“ od Bethovena“. Ta kompozicija je i danas jedna on meni najdražih. Lidija ju je svirala skoro cijelo vrijeme zatvorenih očiju, kao u transu; samo bi povremeno bacila pogled na kalvijaturu. Ja sam ostao bez daha!

Lidija je svirala sat vremena; ja sam uživao svaku sekundu. Tako sam otkrio ljepotu klasične muzike, pa sam počeo povremeno ići i na takve koncerte, a kupio sam i par ploča sa muzikom Bacha, Bethovena i Mozarta. Za mene je bilo kasno da počnem učiti svirati na nekom instrumentu, ali kad su nam djeca imala 5-6 godina, kupili smo električni piano i našli učitelja da ih uči svirati na klaviru. Sin je kasnije prešao na gitare, a kćerka je ostala kod klavira i dodala još flautu. Sin je jedno vrijeme želio studirati muziku, ali je odustao kad je čuo da Julian Sas radi u skladištu da bi preživio, a on ga je cijenio kao uzornog gitaristu. Na kraju je ipak postao inženjer, poput tate, a gitare svira za svoju dušu.

Zadnje dvije godine studija stanovao sam u privatnom smještaju i dijelio sobu s jednim drugom. On bi obično zaspao oko ponoći, a ja bih još učio do jedan sat iza ponoći. Tada bih uključio radio koji je imao ugrađen digitalni sat pa sam mogao namjestiti da se ugasi nakon jednu do 59 minuta. U to vrijeme je na prvom programu Radio-Beograda počinjao noćni program jednom divnom instrumentalnom melodijom i zato sam svakog dana išao na spavanje uz tu muziku. Nisam znao ko je autor te kompozicije; mislio sam da bi mogla biti od Garu Moora, ali pošto se emitovala svake noći, nisam osjećao potrebu da kupim ploču pa se nisam ni raspitivao o autoru. Poslije sam otišao u vojsku pa u inostranstvo i ta melodija je polako otišla u zaborav.

2023. godine u Bad Rajhenhalu je najavljen blues koncert Zed Michel-a i njegove grupe. Ja odem na koncert, ne znajući ko su ti muzičari, ali pošto blues volim, računao sam da neće biti loše. Iznenadio sam se kad sam čuo da obojica gitarista pričaju srpski; basista i bubnjar su bili Nijemci. Lijepo su svirali i odjednom čujem nakon 44 godine ponovo tu melodiju s kojom je nekad počinjao noćni program Radio-Beograda! U pauzi priđem Zed-u i pitam ga da li je to što su upravo odsvirali ta melodija, i on mi ukratko ispriča da jeste. On je u stvari Zlatko Manojlović, ali pošto odavno živi i radi na Zapadu nastupa pod umjetničkim imenom Zed Michel; tu kompoziciju je snimio 1977 i s njom je decenijama počinjao noćni program Radio-Beograda. Kakva slučajnost da na takav način ponovo otkrijem tu kompoziciju i njenog autora! Danas u YouTube-vrijeme često poslušam tu divnu melodiju, koju je Zlatko posvetio svojoj majci.

I ja sam svojoj majci pokušao približiti muziku koju sam ja volio. Kao student donio sam jednom gramofon u Čečavu i pustio mami da čuje pjesme „Minijatura za moju majku“ Gorana Bregovića i „Bohemian Raphsody“ grupe „Queen“. Bio sam razočaran kad je ona na kraju rekla: „Meni je najdraža muzika kad Sredo svira na šargiji.“ I ja volim svirku na šargiji, ali ja sam kroz svoju muzičku metamorfozu otkrio mnogo dobre muzike i osim šargije.

Solo dionica na gitari u pomenutoj pjesmi grupe „Qess“, koju je svirao Brian May, mnogi svrstavaju među najbolje svih vremena. Ja tada nisam ni slutio da ću ja samo četiri godine kasnije na istom univerzitetu (Imperial College u Londonu), u istoj zgradi, na istom spratu raditi na svom doktoratu gdje i Brian May radio dok grupa „Queen“ nije postala toliko poznata da je morao prekinuti naučni rad. Ipak, kad je prestao da se intenzivno bavi muzikom, Brian je završio svoju disertaciju i 2007. doktorirao na Imperial College-u – 22 godine poslije mene. U međuvremenu je stekao i slavu i bogatstvo svirajući gitaru, što ne bi uspio ni da je postao najveći naučnik i dobio dvije Nobelove nagrade.

Kolumne na našem portalu predstavljaju autorske članke ili eseje koji nude mišljenja, ideje ili analize o određenoj temi.
Autori u njima pišu o širokom spektru tema, uključujući politiku, tehnologiju, istoriju, kulturu, umjetnost, zdravlje i mnoge druge. Svaki članak nudi jedinstveni pogled na temu, sa ciljem da potakne čitaoca da razmisli dublje o određenom pitanju.
Ukratko, ova sekcija je mjesto gdje se autori mogu izraziti, a čitaoci mogu dobiti uvid u različite perspektive o temama koje su im bitne. Želiš biti autor? Javi nam se putem e-pošte ili na Fejsbuku.