Internet – slika propalog društva

Objavljene statistike o brzini interneta na Balkanu pokazuju poraznu činjenicu: Bosna i Hercegovina se nalazi na samom dnu. Ako se izdvoji Republika Srpska, a posebno ruralni krajevi poput Čečave, slika je još crnja. Veliki dijelovi sela i dalje nisu pokriveni mobilnim signalom, a tamo gdje ga ima, on je slab i nestabilan. Fiksna mreža, gdje postoji, još je gora – kablovski internet „curi“ kap po kap.

I dok telekomi bilježe milionske profite, a njihovi menadžeri bivaju nagrađivani titulama najuspješnijih i najuticajnijih, stanovništvo gubi svaku nadu u napredak i opstanak. Dok se svijet u proteklih dvadeset godina digitalno preporodio, kod nas nije zabilježen nijedan ozbiljan projekat unapređenja infrastrukture. Jaz je toliko narastao da ga više nije moguće sustići.

Mladi i obrazovani ljudi odlazili su upravo zbog nemogućnosti da žive i rade na mreži. Bilo je više pokušaja preko različitih kanala da se utiče, apeluje i šalju žalbe. To su radili pojedinci, entuzijasti, cijele grupe mještana, pa čak i savjet mjesne zajednice. Ali institucije lokalne vlasti nikada nisu stale iza tih inicijativa, niti su pokrenule bilo kakav proces. Nema zabilježenog slučaja da je opština ili nadležna služba uradila išta konkretno. Povremeno se iz mjesne zajednice čuje da postoje planovi za gradnju novih repetitora ili poboljšanje infrastrukture, ali to je priča koja se ponavlja više od deceniju – bez ikakvog konkretnog pomaka. Sve je i dalje prepušteno dobroj volji privatne kompanije.

Internet se, dodatno, kod nas često doživljava kao prijetnja vlasti. Umjesto da bude razvojna šansa, sveden je na društvene mreže gdje građani najčešće izražavaju nezadovoljstvo i kritiku režima. Zbog toga političari prema njemu pokazuju nepovjerenje. Nedavno je Milorad Dodik pozvao na formiranje „Odjeljenja protiv dezinformacija i laži“, po uzoru na orvelijansko „ministarstvo istine“, jer je, kako kaže, „hiljadu vijesti dnevno negativno po Republiku Srpsku“. U isto vrijeme, Vlada radi na projektu implementacije kineskog softvera za digitalni nadzor nad institucijama, građanima i medijima, za šta je planirano 57 miliona maraka iz džepova građana.

Situaciju dodatno komplikuje etnička podijeljenost telekomunikacionih operatera: Srbi, Bošnjaci i Hrvati imaju „svoje“ mreže koje ne funkcionišu u drugom entitetu ili kantonu. Tako internet postaje ne samo tehnički, već i politički i ideološki talac – sredstvo kontrole i ograničenja, umjesto razvoja i napretka.

U svijetu u kojem digitalna povezanost znači opstanak i razvoj društva, ovo je najbolja slika našeg zaostajanja. Dok drugi uvode 5G i razvijaju optičke mreže, mi se pitamo kako da dobijemo makar stabilnu telefonsku liniju.

A možda je odgovor jednostavniji i suroviji: možda su oni već nešto zaključili i u nešto sigurniji od nas – da sela i ljudi neće postojati. Pa samim tim, nema ni potrebe da se bilo šta investira. Mi idemo ka nestanku bez ikakve šanse za oporavak. A ulaganje u ono što je osuđeno na nestanak, za njih bi bilo samo bacanje para.