Šta znamo o… Lokalitet Crkvine
Tekstovi iz serijala „Šta znamo o” predstavljaju pokušaj da se utvrdi koliko znamo o nekoj vijesti, događaju ili predanju; koliko je u njima sadržano pogrešnih navoda i zabluda, a koliko istine ili opipljivih činjenica. Ovi tekstovi su isključivo rezultat samostalnog istraživanja autora i ne odražavaju nužno stav portala.
Crkvine (ili Crkvište) je naziv koji se često koristi u Bosni i Hercegovini (i drugim dijelovima Balkana) za označavanje arheoloških lokaliteta ili ruševina gdje su nekad postojale crkve ili vjerski objekti. Naziv obično sugeriše da je na tom mjestu nekada bila crkva koja je s vremenom srušena ili napuštena. Ovi lokaliteti mogu biti iz raznih perioda, ovisno o regiji i istorijskom kontekstu.
U Čečavi, nedaleko od sadašnjeg hrama i na granici zaseoka Lokve i Rečani, nalazi se lokalitet Crkvine. Po narodnom predanju ovdje je nekada stajala crkva. Iako pisani istorijski podaci o tome ne postoje i arheološka istraživanja nikad nisu obavljena, određeni nalazi predmeta ukazuju na to da su na tom lokalitetu u prošlosti vršeni određeni vjerski obredi. Šta je sačuvano od predanja i koji materijalni dokazi postoje, kao i o kojim ostacima bi moglo biti riječi, predstavljamo u idućim redovima.
O predanju da se u blizini sadašnjeg hrama nalazi jedna „visoravan”, koja se zove Crkvina, prvi je pisao Jevrem Stanković u tekstu objavljenom početkom 1887. godine u časopisu Bosanska vila. Prota piše kako je tu, kažu, bila crkva, …
… ali se ne zna danas, niti ima ikakova zida, — možda je bila drvena; priča narod, da su je Turci, kad su došli u ove zemlje, porobili i zapalili. Kažu, da je bila u njoj jedna čudotvorna ikona, i da je ikona prenesena ili otišla sama u neki manastir u Slavoniju. Na istom mjestu kopali su ljudi u staro vrijeme jer su mislili da ima novaca; i našli su jednu okruglu kamenu ploču, izrađenu i otesanu, a to je bilo kolo1, što je na sred crkve, i razbili su ga misleći da su u njemu pare zalivene. Komadi od njega i sad stoje na istom mjestu. Nađena je i jedna ikonica od mjedi (pirimča), mala kolik dlan.
– zapisao je prota Jevrem
Oko pedeset godina kasnije,1939., Milenko S. Filipović u časopisu Razvitak, pišući o Čečavi, govori da na njivama iznad današnjeg hrama, prema jugu, ima mjesto koje se zove Crkvine.
Po predanju, tu je bila neka drvena crkva. Zbog turskih nasilja, sveštenici je nisu često kadili, pa je ona stoga, kako narod veruje, jedne noći omrknula a ne osvanula. Na Crkvinama su dva stećka.
– biljnjži Filipović
Branko Perić u svojoj knjizi o Čečavi piše da je prema kazivanju mještanina Svete Prodića, prilikom izgradnje obora za Zemljoradničku zadrugu na Crkvinama (oko 1950. godine), Milinko Tomić na dubini oko jednog metra iskopao bakarni krst. Taj krst nije sačuvan. Perić dalje navodi da je čuo priču da je Gojo Vučić na svojoj njivi na Crkvinama poslije rata takođe izorao metalni krst koji je čuvao Dejan Stokić i predao ga Bogdanu Vidoviću (tadašnji šef OZNE). Ne zna se da li je krst sačuvan.
Takođe, Perić sredinom devedesetih piše da su na Crkvinama donedavno postojala tri ogromna kamena, neobrađena i sa velikom površinom iznad zemlje, te da su sličnim kamenim gromadama Srbi obilježavali mjesta sahranjivanja mrtvih, pa se vjerovatno i na ovom mjestu nalazilo groblje.
Danas na tom mjestu postoji samo jedan kamen dok su ostali razbijeni poslije rata i korišćeni za nasipanje puta
– piše Perić
On je tom prilikom obišao lokalitet sa arheologom Đorđem Jankovićem, profesorom Filozofskog fakulteta u Beogradu, po kome je predanje o postojanju crkve na ovome mjestu vjerovatno tačno.
Nešto ranije, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine bilježi da su na lokalitetu Crkvina u Čečavi, na niskom brijegu iznad Male Ukrine, sačuvana tri oštećena stećka, kao i ostaci temelja zida od kamena i cigle vjerovatno od crkve.2
S obzirom da o postojanju crkve u Čečavi prije 1861. godine nema tragova, a da izvori upućuju da je u 18. vijeku bilo pravoslavnih popova3, neki pretpostavljaju da se upravo na Crkvinama nalazila crkva- brvnara, koja je usljed seobe Srba demontirana i prenesena izvan ovih krajeva. Da se narod iz ovih područja selio u vrijeme seobe 1690. godine pa i kasnije, zaključci su mnogih istoričara koji su se bavili ovom temom. Imajući u vidu da u predanjima prota Jevrem i Filipović pominju Turke, nestanak crkve se opravdano može dovesti u vezu sa njima.
Moguća tačnost ove pretpostavke potkrepljuje svjedočanstvo o manastiru Liplje. U sedamnaestom vijeku ekonomska moć i slava prošlih vjekova manastira Liplja polako blijede, i do kraja tog vijeka manastir doživljava potpuno zapuštenje koje traje skoro tri naredna vijeka. Kraj sedamnaestog vijeka obilježio je Austro-turski rat u kome su Turci poraženi, nakon čega je nad porobljenim hrišćanskim stanovništvom i njegovim svetinjama sproveden nečuveni teror i razaranje. Lipljanski ljetopisac bilježi:
„u ta vremena manastiri mnogi opustješe i sagorješe od prokletih i bezbožnih agarjanskih sinova. I tada manastir Stuplje i Liplje sagore i opusti sasvim.“
Ovaj zapis čuva se u rukopisnoj knjizi prenesenoj iz Liplja u manastir Orahovicu u Slavoniji, kamo su pobjegli lipljanski kaluđeri, sa sobom noseći nekoliko stvari i knjiga. Manastir je zapušten, a kaluđeri su pobjegli 1696. godine. Iako su se nadali povratku i obnovi svoje svetinje, ta vremena nisu dočekali. Umirali su kao izbjeglice u stranoj zemlji. Nekoliko sačuvanih knjiga do danas svjedoči o njima i njihovoj tragediji. Ista sudbina zadesila je i stanovništvo Čečave, a po svemu sudeći, i crkvu na Crkvini.
Narod koji je otišao nikada se nije vratio. Njihovi tragovi pružaju se do korita rijeke Save i ravnice Slavonije, gdje i danas imamo nazive mjesta koja u sebi nose toponime Čečave. Kada su otišli, novi stanovnici došli su na ove prostore, unoseći sa sobom svoju kulturu, osnovavši nova groblja i izgrađujući nove crkve. Stari stećci, rasejani svuda naokolo, tiho nam govore o prošlim vremenima i narodu koji je ovdje nekad živio.
Pored Čečave i Rastuše, još je nekoliko toponima u teslićkom kraju koji upućuju na postojanje srednjovjekovnih crkava: Crkvine se nalaze u Barićima, a u Radešićima je Crkvišće. Svi lokaliteti su registrovani kao neistražena nalazišta iz antike i srednjeg vijeka.4
Na Spasovdan, svake godine, kolona Krstonoša uzdiže se uz brijeg uskom i rosnom stazom, sve do platoa Crkvina. Tamo zapale svijeću i upute svoje molitve na ovom značajnom hrišćanskom mjestu. Početkom 2016., krst koji je ukrašavao zvonik hrama do njegove obnove 2012. godine, premješten je i postavljen na plato Crkvina, gdje se i danas nalazi. Tu pored krsta, iz zemlje još uvijek viri veliki kamen, kao vječni stražar ovog mjesta.
Teško onom ko ga put nanese iz ponoći kraj Crkvišta. Može da crkne od straha.
– prisjeća se Gordana Antić Galamić kako su naši stari pričali.
Pričali su i kako u gluvo doba iza ponoći tu znaju vile igrati, ili zlatoruni ovan goniti prolaznike sve do Lokve. Parče tise u cipeli ili krst pri ruci, jedini su bili od pomoći.
Interesantan detalj vezan za ovaj lokalitet je i da se štab 11. divizije NOVJ, koji je u Drugom svjetskom ratu bio smješten kod hrama u Čečavi, poslije bombardovanja jula 1943.5 godine, preselio na područje Crkvine i jedno vrijeme bio pod šatorima, ali i u kućama zaseoka Tešići. U tom reonu, polovinom avgusta iste godine, saveznička avijacija je počela da spušta padobranima oružje i opremu za potrebe divizije, a tu se spustilo i nekoliko oficira savezničkih vojnih misija.
Još jedan tekst objavljen početkom devedesetih ticao se Drugog svjetskog rata i lokaliteta Crkvine. Govorio je o teškom zločinu i uzdrmao lokalno stanovništvo. Međutim, tekst sadrži pogrešne navode i primijetan ideološki narativ, te kao takav zahtjeva kritički pristup i dublju analizu.
Istoimeni lokalitet se nalazi i u susjednoj Rastuši nedaleko od pećine, ali sa nešto drugačijim predanjima, i vjerovatno drugačijom istorijom. Njega sam pominjao u serijalu o selu Rastuši.6
Crkvine su od administrativnog centra sela udaljene 4,5 kilometara, a od današnjeg hrama svega 800 metara. Lokalitet je ucrtan na našoj mapi mjesta.
- Vjerovatno se misli na dio soleje poda ispred oltara koji je okrugao ili polulučan. ↩︎
- Arheološki leksikon BiH, 2, str. 116., Sarajevo 1988. ↩︎
- Časopis Razvitak 01.04.1939. ↩︎
- Arheološki leksikon BiH, Regija 1–13, Sarajevo 1988. ↩︎
- Bombardovanje crkve 1943. ↩︎
- Selo Rastuša – crtice iz prošlosti 4: Crkva ↩︎
0 Komentara