Javorova vapi za zaštitom

Juče smo, na samom početku Javorove, zatekli bačene vreće smeća, što je još jedan znak da čak i ova poslednja oaza čiste vode u Čečavi rizikuje trajno zagađenje.

Javorova je dugo važila za rijetku, netaknutu pritoku Ukrine. Njena hladna i čista voda, izrasla iz dubina šume, bila je skrovito utočište riba, rakova i izvor života za brojne druge vrste. Brojni mještani su upravo u Javorovi dolazili da pobjegnu od ljetnih vrućina, da se odmore, opuste i napune baterije. Taj tišinom obavijen prostor bio je svojevrsna oaza mira i povratka prirodi. Ona je ne samo izvor vode, već i simbol prirode koju nismo do kraja uništili.

Nije prvi put

Još davne 2010. godine, u tekstu objavljenom na portalu, upozoravali smo na sličan varvarski čin: nepoznati počinioci su tada razbacali tijela mrtvih životinja duž obale Javorove. Voda je bila zagađena raspadanjem, čitav kraj izložen opasnosti od zaraza, a upozorenje je bilo jasno – “ovo bi trebao biti zadnji alarm”. Ali taj alarm je – po svemu sudeći – ostao nečujan.

Međutim, kao što je rijeka Ukrina već dugi niz godina izložena prekomjernoj eksploataciji šljunka i neodgovornom odlaganju otpada, tako se sada i Javorova suočava sa istom sudbinom. Bacanje smeća u vodu je ne samo čin nemara, već i znak kolektivnog gubitka poštovanja prema onome što je najdragocjenije.

Predjeli oko izvorišta Ukrine su dodatno devastirani golom sječom šume, koja traje već decenijama. Cijela područja ostala su bez zaštitnog šumskog pokrivača, što je narušilo prirodnu ravnotežu, dovelo do erozije zemljišta i ugrožavanja biodiverziteta. Te sječe su masovno prijavljivane, dokumentovane, povezivane sa koruptivnim i kriminalnim radnjama, i predmet su brojnih sudskih postupaka – ali bez epiloga. Niti je ko odgovarao, niti je iko zaustavio ovaj proces uništavanja.

Nije jedini slučaj

Nažalost, Javorova nije usamljena. Još jedna pritoka Ukrine, Osivica, nedavno je bila direktno ugrožena aktivnostima kamenoloma na Dvanaestom kilometru. To je izazvalo zabrinutost i reakciju mještana, zbog čega su na teren izlazile nadležne inspekcije. Međutim, poznavajući efikasnost našeg sistema i (ne)rad institucija u praksi, ostaje veliko pitanje – da li će Osivica zaista biti zaštićena od daljeg uništenja ili će, kao Ukrina i mnoge druge, postati još jedna izgubljena, zapuštena rijeka.