Miris stare kuhinje
Stari Čečavci još pamte specijalitete kuhinje njihovih baka. Ta jela niko više ne sprema. Njihova jednostavnost mlade danas podsjeća na siromaštvo predaka pa se još samo u priči poneko prisjeti „kako je to nekada bilo“.
Stari Čečavci još pamte specijalitete kuhinje njihovih baka. Ta jela niko više ne sprema. Njihova jednostavnost mlade danas podsjeća na siromaštvo predaka pa se još samo u priči poneko prisjeti „kako je to nekada bilo“.
Dobili smo vijest da su na svečanosti polaganja kamena temeljca za TE u Stanarima najzaslužnijim pojedincima i osnovcima iz Stanara dodeljene novčane nagrade. Za najboljeg među radnicima proglašen je Čečavac Željko Stanojević dipl.el.inž.
– Ovde se rad cijeni, što je veoma važno za svakog zaposlenog – rekao je Stanojević.
Čestitamo Stanojeviću… Čečavci samo naprijed!
Rođen je 17. oktobra 1952. godine u selu Čečavi, opština Teslić, od oca Novaka Gačića i majke Vasilije (rođ. Jotić). Na krštenju je dobio ime Tomislav.
Život stanovništva u Čečavi održavao se na vlastitoj poljoprivrednoj proizvodnji. Oskudni prinosi žita, pšenice i zobi jedva su omogućavali opstanak. Porodice koje nisu mogle obezbijediti zalihe žitarica do slijedeće žetve bile su primorane da nadničenjem ili prodajom stoke ili rakije obezbjeđuju žito. Trgovina se prvobitno odvijala sa Prnjavorom kao većim i razvijenijim trgovačkim centrom, a kasnije i sa Teslićem.
Istoriju sela opjevali su samouki narodni pjesnici iz Čečave. Oglašavali su se obično uz neke godišnjice i u trenucima nadošlih emotivnih osjećanja. Najvičniji desetoračkom stihu bio je Bogdan (Đorđe) Perić. On je sa nevjerovatnom lakoćom umio da opjeva najobičnije zgode iz života svojih sugrađana. Pjesme je govorio „iz glave“, i nije ih nigdje zapisivao. Opjevao je zgode i nezgode ljudi koji su gradili šumsku prugu, zgode i nezgode koje su se dešavale uz rakijske kotlove, na perušanjima, slavama i prilikom elektrifikacije sela…
U neposrednoj blizini čečavske crkve postojao je hrast za koji se vezuju mnogi važni događaji iz istorije sela. Zbog starosti zasluživao je posebnu zaštitu države. Na žalost, Čečavci nisu bili svjesni njegovog značaja i istorijske vrijednosti, pa su graditelji prilikom posljednjeg renoviranja crkve ispod hrasta deponovali gomilu pijeska i tako korijen stabla ostavili bez vode. Gorostas se osušio 1993. godine.
Jedan od prvih i važnih zanata kojim su se Čečavci počeli baviti jeste kovački. Prvi kovači za koje se zna bili su samouki. Međutim, nije jasno kako su i na koji način dolazili do neophodnog kovačkog alata. Vjerovatno su postojale trgovačke veze sa tada razvijenijim naseljima u okolini.
Dva lokaliteta na sjeverozapadnoj granici Čečave nose turska imena: Šabanova glavica i Kadijin hrast. Kadijin hrast se nalazi na jednom prevoju preko koga vodi put u Šnjegotinu. Predanje o Kadijinom hrastu čuo sam od Novaka Gačića u ljeto 1993. godine.