U Savkovićima danas ima oko četrdeset domaćinstava. Priča se da su u Čečavu došli iz Liplja i da su porijeklom iz Hercegovine. Pavle Savković tvrdi da postoje dvije loze Savkovića i da jedna vodi porijeklo iz Danilovgrada. Pošto svi slave Đurđevdan moralo bi se raditi o istoj lozi.
Potomci Stanojevića pamte predanje po kome su Stanojevići u Čečavu došli iz okoline Dervente. Prezime nose po doseljeniku Stanoju. U okolini Dervente nema Stanojevića, pa su vjerovatno ranije nosili drugo prezime.
Prodići su jedna od brojnijih čečavskih porodica. Po predanju porijeklom su iz Crne Gore. Sveto Prodić, najstariji potomak Prodića danas, pamti priču predaka prema kojoj su Prodići živjeli negdje na području Šnjegotine, pa su došli u sukob sa Turcima koji su im u znak odmazde pripremali pokolj za Božić. Saznavši za Turske namjere trojica braće Prodića organizovano krenu u seobu i dođu u Čečavu na mjesto Poljci (Raskršće u Stanojevićima). Jedan od braće se tu zadrži sa porodicom, drugi ode u Vitkovce, a treći u Pojezinu kod Dervente.
Jotanovići spadaju među najmnogobrojnije porodice u Čečavi. Prema predanju, vode porijeklo iz Crne Gore, odakle su prvo došli u Hercegovinu (okolina Trebinja, Bileće i Nevesinja), a poslije, pred najezdom Turaka, krenuli na sjever. Do dolaska na ove prostore prezivali su se Jokanovići i slovo u prezimenu promijenili su da bi pred Turcima sakrili svoje pravo porijeklo. Sasvim jesigurno da je prezime Jotanovići veoma rijetko, pa je ovakvo predanje logično.
Stankovići su jedina porodica o čijem porijeklu postoji pisani trag od dolaska u Čečavu. Sveštenik Stojan (Đorđe) Stanković sačinio je Ljetopis parohije Čečavske, čiji originalni primjerak čuva Dejan Pejičić. Ljetopis je po svoj prilici zasnovan na sličnim pisanim izvorima prethodnika svešteničke loze Stankovića. Znalački pisan, Ljetopis sadrži mnoštvo dragocjenih podataka o razvoju sela i životu njihovih žitelja.
Čečava je brdsko-planinsko selo razbijenog tipa. Veliko prostranstvo sela oivičeno je sa tri strane šumskim kompleksom Javorove i Čavke. Razbacane kuće smještene su uz potoke i u blizini neiskrčenih šuma (gajeva). Njihovim grupisanjem po odvojenim lokalitetima nastali su zaseoci. Nekada su se zaseoci zvali „palanka“, što je zabilježeno kao karakteristika samo krajeva oko Ukrine.
Ljetopis parohije Čečavske pisan je po sjećanju. Pisanje je pop Stojan Stanković započeo u 34. godini života, u vrijeme pune zrelosti i očuvanog sjećanja. Kada mu je umro stric Jevrem, od koga je mnogo toga čuo i naučio, Stojan je imao 17 godina i sasvim je sigurno da je mogao zapamtiti mnoge činjenice iz istorije sela i svojih predaka. Način na koji je ljetopis pisan pokazuje odlično poznavanje ljudi i događaja. Otuda se može uzeti kao autentičan istorijski izvor.
Čečava se prvi put u pisanim izvorima spominje 1323. godine u Povelji bana Stjepana i brata mu Vladislava (Kotromanići), kojom oni nagrađuju kneza Grgura Stipa-novića, dajući mu u baštinu pet sela u tadašnjoj oblasti Usora: „prvo, Čeč’vu, druga Hr’stuš, Tretije Unenovšići Uskrš’, D. Volović’, e, Modrič’ za njegovu virnu službu“.